Redateljica Marina Pejnović režirala je Držićeva Arkulina kao mračnu bajku, gotovo kao nadrealistički igrokaz, hrabro ga predstavljajući izvan tradicije. Nije ovaj Arkulin renesansni, nije rimski, nije commedia erudita i nije domaća zadaća čitanja baštine, nego suvremena groteska odjevena u arhaičan jezik Držićev.
Pitanje je ima li danas uopće smisla igrati Arkulina izvan Dubrovnika? Pročitao sam ga nanovo, uz rječnik, i opet nisam "čuo" sa scene i neke cijele rečenice, a nisam baš od jučer u dubrovačkom govoru. Osim što daje dosta talijanskog, Arkulin se temelji, među ostalim, upravo na nijansama jezičnim, kojima se ocrtavaju karakteri i položaj likova: drugačije govore ‘ruralni‘ Lopuđani, a drugačije Arkulin, a još posve...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....