Evo još jedne uspješne premijere u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića: Lea Anastazija Fleger režirala je Molièreova klasika "Umišljeni bolesnik" temperamentno, sa sluhom. Predstava traje otprilike sat i pol, pobuđuje smijeh, glumci su zaigrani a cjelina oku ugodna i promišljena.
Znači, još jedan primjer da je sazrela nova generacija redatelja, brojnija i bolja nego ikad u našoj kazališnoj povijesti. Lea Anastazija Fleger, Marina Pejnović i Hrvoje Korbar ista su klasa i evo sve troje kadro je iznijeti rekao bih gotovo svaku zamisao. Ravnatelj KMD-a Paolo Tišljarić isto se dokazao kao redatelj te je korisno što nije eto ljubomoran i zove mlade kolege da rade u Dubrovniku. Svi oni su upravo prešli tridesetu, a Korbar je i mlađi. Tu je i njihov otprilike vršnjak Ivan Pejnović. Još im pridružimo nešto starije, Ivana Plazibata, Ivana Planinića, Aleksandra Švabića, Vanju Jovanovića… Još ih ima i još ih pristiže. Pisao sam prije deset i više godina kako naše kazalište svojim režijama održavaju na jednom zadovoljavajućem nivou slovenski redatelji. Sad više kao da i nisu potrebni, odnosno dobrodošli su, ali ne i neophodni.
Važnost igre mimo riječi
Sazrela je dakle kritična masa mladih umjetnika koji očito znaju raditi s glumcima učinkovito a manje agresivno i autoritativno u odnosu na tradiciju te ih glumci rado slijede.
Ovdje su najbolji oni najzreliji, prije svega Branimir Vidić Flika kao protagonist, Argan, koji je tup i vedar, ali dakako i bogat, vlast kao takva te takav nemilosrdno kinji svoje ukućane vlastitom hipohondrijom.
Budući da je eto posrijedi umišljeni bolesnik, najvažnija je igra mimo riječi. Argan neće biti smiješan ako brzo ne shvatiš da je zapravo zdrav kao dren, osim u glavi, i da je zapravo krepak starac. Kad glumi nemoć, on krije višak snage, koja međutim čvrsto ostaje u njegovu glasu. Vidićev Argan potpuno je zaljubljen sam u sebe, toliko samouvjereno da to i ne pokušava skriti. Ali, opet, nekako nije zao, zloban, nego je jedino priglup. Srce mu je, što se kaže, zapravo meko i podatno. Jednako plijeni energijom, u posve dakle naoko sporednoj ulozi djevojčice Louison, Arganove mlađe kćeri, Izmira Brautović.
Nevolja jednog naivca
To "dijete" kao da je infantilna kopija samog Argana, koji u igri s njom jedino može dominirati. Svi ostali su odviše lukavi ili odviše jaki za njega. Osjećamo u tim momentima Arganovu duboku osamljenost, osjećamo nevolju jednog naivca koji ipak vjeruje da je najpametniji na svijetu. Igrati Argana uvijek je nekovrsna posveta samom piscu i glumcu, budući da je Molière pao u smrt igrajući četvrtu izvedbu ove uloge. Kakav dramatičan događaj, sarkastičan takoreći.
Radnja je smještena u jedan rekao bih inteligentan izvanvremenski okvir, koji bismo mogli krstiti kao barok s rock‘n‘roll presvlakom, čemu prije svega pridonosi glazba Borne Percara, šest ili sedam melodijskih linija kao za kakav nov album Psihomodo popa, aranžirana za električne gitare i bubnjeve. Važno je ovdje i to što su scena i kostimi jednako u duhu iluzije i što ne djeluju jeftino, budući da radnja teče među bogatašima. Scena Vesne Režić konstituira se skladno uz svjetlo Vesne Kolarec, te nekoliko paravana klizi poprečno preko šahovskog uzorka na podu, a prevladava plavi volumen, pa ti se čini da igra teče u bistrom podmorju. Asocijativno barokni jesu i kostimi Tee Bašić Erceg, isto jedan sofisticiran rad koji se poigrava uspješno kombinacijama plavih nijansi u prigušenom kontrastu s bijelom i crnom.
Suradnik za scenski pokret, Jure Radnić, također je oživio radnju komičnim kretnjama i svakojakim karikaturama kretnji.
Mlada nada
Cijeli dakle volumen predstave je skladan, gluma je ponešto pretjerana, ali opet ne karikaturalna a prizori su toliko uspjeli da svaki glumac pridobije smijeh, pri čemu sam siguran da je nekima to prvi put uopće na sceni da im se ljudi spontano smiju.
Marija Šegvić sigurno pa i strpljivo, a opet dovoljno glasno i sa zrncem soli igra Toinette, sluškinju, a prvi put gledam u teatru mladog glumca zvučna imena i prezimena, što je već samo po sebi korisno za umjetnika: Antonio Agostini. Mladić je pristala, rekao bih klasična izgleda, no važnije je od toga što otprve vidiš da zna stati na scenu, da se na njoj osjeća prirodno, a još i ne žuri s glumom, što je ovdje osobito važno jer njegova je uloga poprilično pasivna.
Igrati "mantinelu", "podržavajuću ulogu", lako izaziva nelagodu no uloga je upravo s mjerom i zanimljiva koliko već može biti. Komunikacija između aktera glavna je prednost režije, koja dakle ni u jednom trenutku nije pasivna ili oslonjena na retoriku. Još igraju, iznoseći jasno pozicije svojih likova, Glorija Šoletić kao Doktorica Purgon, Angela Bulum kao Béline, druga, kvarna supruga Arganova, Nika Lasić kao Angélique, kći Arganova, Mirej Stanić kao Béraldina, sestra Arganova, Edi Jertec kao bilježnik, Gospodin Bonnefoy, a ekspresivan, karnevalski smiješan dvojac čine otac i sin liječnici, Hrvoje Sebastian kao Doktor Diafoirus i Bojan Beribaka kao njegov sin, Thomas Diafoirus.