Naš Ivo Robić rođen je na današnji dan prije točno 100 godina, 28. siječnja 1923. u Garešnici. Podsjetivši se na tu obljetnicu pred očima mi se pojavila fotografija mog prvog intervjua s velikim pjevačem iz davne 1985. koju je Dubravko Sorić snimio pred njegovom vilom u Ičićima.
O Robićevoj veličini na skroman način govori podatak da smo intervju s njim za tada vrlo čitani tjednik Polet radili čak nas trojica! Zoran Simić, ekspert za intervjue i kasniji glavni urednik, Mladen Babun kao tadašnji glavni urednik i ja kao urednik kulture.
Vila Ive Robića, precizni arhitektonski kubus u Ičićima upadljive venecijanski karmin crvene fasade, godinama je bila lokacija koja je privlačila poglede, a svi koji su prolazili cestom uz more osvrtali su se da vide jesu li plavo obojene drvene grilje otvorene i da li je naša zvijezda kod kuće ili na turneji po svijetu. I evo nas tad, te 1985. u jakoj novinarskoj delegaciji gdje smo razgovarali s autorom pjesme Strangers in the Night koja je proslavila Franka Sinatru.
Kao mladog novinara fasciniralo me sve, od same vanjštine moderne vile koju je specijalno za Robića na tada praznoj parceli uz more projektirao ugledni arhitekt Zdravko Bregovac, osnivač EXAT-a 51, do interijera koji je bio jedan od prvih golemih open space dnevnih boravaka s terasom u nastavku koji sam do tada vidio. Vila će, zanimljivo, nakon Robićeve smrti, po njegovoj izričitoj želji biti predana Riječkoj nadbiskupiji i postati Kapela Svetog Ivana od Boga u Ičićima.
Te 1985. u razgovoru s mladim novinarima, Robić je bio opušten, nudio nas je viskijem, a u otvorenom baru imao je valjda 30-ak vrsta, što je tada bilo impresivno. Vodio je život dostojan američke zvijezde, ali u socijalističkom okruženju.
Pamtim kako se u razgovoru požalio da mu pjesma Strangers in the Night nije prošla na Splitskom festivalu pa ju je s prijateljem, producentom Bertom Kaempfertom snimio na njemačkom i prodao Franku Sinatri koji je od nje napravio svjetski hit. Nije žalio što je prodao pjesmu Sinatri jer, kako je priznao, i sam je od ogromnog uspjeha te pjesme dobro profitirao. U to je vrijeme snimio i velike hitove Blue Spanish Eyes i Roth ist der wine, ali najveći uspjeh koji mu je obilježio karijeru bila je pjesma Morgen, svojevrsna njemačka šlagerska poslijeratna budnica. Samo tu singlicu, kako nam je tada rekao, prodao je početkom šezdesetih u 5 milijuna primjeraka diljem svijeta.
Robić je, mada je nastupao i na hrvatskim festivalima, bio konstantno prisutan u Europi, a pred kraj karijere, bio je redoviti gost njemačkih klubova po svijetu pa je tako dobio i nadimak - Unser Ivo (Naš Ivo).
U vrijeme našeg razgovora, 1985. žalio se da ga više ne zovu na terasu opatijskog Kvarnera čiji je on godinama bio zaštitni znak i zbog čijeg su nastupa njemačke dame po dva puta mijenjale toalete tijekom plesnjaka na terasi.
„Direktor Kvarnera ne voli to što radim“ - objasnio je Robić koji je u poznim godinama umjesto u Opatiji nastupao na terasama boljih hotela Kanarskih otoka za svoju vjernu njemačku publiku.
O domaćoj estradi već tada nije imao dobro mišljenje, govorio je da je ta „parada nediscipline i nerada“ oličenje amaterizma u kojem svi snimaju, a ne znaju pošteno ni govoriti hrvatski jezik što je pitanje kulture. Novokomponirane pjesme pak, govorio je, uopće nije mogao slušati, jer mu je to bilo užasno, bolno, zadiralo je u primitivizam.
Od svega je najviše bez sumnje volio svoju životnu družicu, Martu, s kojom je proveo više od pola stoljeća. Nikad se nisu razdvajali pa ni kad bi ugostio novinare u svom dnevnom boravku. Marta bi novinare prilikom svakog posjeta nutkala viskijem, kavom i jagodama koje je sama brala u vrtu, a veliki Ivo neko bi vrijeme na to gledao blagonaklono sve dok ga nije prekidala u izlaganju. "Draga Marta, novinari su došli zbog mene, a ne zbog tebe" - požalio bi se Unser Ivo dok nas je Marta gostila.
Unser Ivo, draga Marta.