LISINSKI SLAVIO 50. ROĐENDAN

Svirali su famoznu Odu radosti koja već dva stoljeća održava Nadu čovječanstva budnom

Svečani koncert proslave 50. obljetnice Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog

 Ranko Suvar/Cropix
I tako je prošlo 50 godina, uglavnom dobrih i plodonosnih. Dovoljno vremena i za sticanje dobrih navika, ukusa, odgoja nove publike...

Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski proslavila je 29. prosinca 50. rođendan. Prije pet desetljeća vodila sam u također izravnom prijenosu svečanost razgovore s nekim sudionicima. Ovaj put sjedila sam u publici. I prisjećala se. Malo nas je još ostalo koji imaju tu privilegiju.

Ruža Pospiš Baldani, Pavica Gvozdić, Zagrebačka filharmonija, Milana Horvat, Gluck i Čajkovski u glavnim ulogama. Sreća u srcima, zahvalnost u mislima onima koji su nam Dvoranu omogućili. Nema više stare dvorane " Istra" koja je škripila pri svakom koraku, sad imamo nešto što ima cijeli civilizirani svijet. Hram glazbe koji će bez zazora primati i Izraelsku filharmoniju, i Svjatoslava Richtera, i Joshua Bella, i Luisa Armnstronga..., i toliko drugih od klasičara do rokera, velikih ali i malih kroz brojne radionice, glazbenu mladež kao i " starež", dobili smo konačno kuću glazbe.

I tako je prošlo 50 godina, uglavnom dobrih i plodonosnih. Dovoljno vremena i za sticanje dobrih navika, ukusa, odgoja nove publike...

U takvim mislima prenuo me je pljesak. Ni vrag da je Deveta Beethovenova već gotova? Nije naravno. Opet se našlo i onih koji bi pljeskali izmedju stavka simfonije. To se ne radi, to se ne smije kažu dobri običaji. No to ni nakon pet desetljeća neki nisu naučili. Jesmo li ih glazbeno odgojili? Neke očito nismo. Možda bi uz upozorenje preko zvučnika kojim se publika moli da gasi mobitele i ne fotografira trebalo još reci: molimo da ne plješćete između stavaka!

Zašto ovo pišem i kvarim svečarski ugođaj? Zato jer mi je na srcu osim ljubavi za glazbu i dobar, pristojan odnos prema njoj. Mogu se samo nadati, ne i doživjeti, da će se u slijedećih 50 godina i to dogoditi.

A sad o glazbi. Za rođendan je odabrana Deveta simfonija Ludwiga van Beethovena. Jedina glazba osim Mahlerove "Simfonije tisuću" koja može objediniti tako veliki izvodilački ansambl, dva orkestra, nekoliko zborova i soliste. I opet jedna kvaka!. Koliko to ljudi u publici poznaje i voli gromadnu simfoniju, a koliko ih čeka samo finale, gromoglasnu Odu radosti? Meškoljenje u publici dalo je odgovor. I nije to nikakav prigovor odabiru, ni Beethovenu ne daj bože. Tek činjenično stanje. Utopijsku misao Beethovena i Schillera svi poznaju, i Europska unija je geslo stihova: "Svi će ljudi postati braća" uzela za svoju himnu. Romantična iluzija nije se do danas na žalost ostvarila. Možda jednom hoće, vjeruju optimisti!

Ja sam pak ostala u optimističnom raspoloženju slušajući odličnu izvedbu nevjerojatno energičnog Dawida Runtza koji je kraljevskim autoritetom držao na okupu Zagrebačku filharmoniju i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije u njihovim optimalnim dosezima, a u finalu još i golem zbor sastavljen od članova "Goranovaca", zbora Hrvatskog narodnog kazališta i zbora HRT koje je pripremio dragocjeni Luka Vukšić. Kao rijetko kad kvartet mladih vokalnih solista bio je skladan u komplementarnosti glasova, redom izvrsni Daria Auguštan, Emilia Rukavina, Filip Filipović i Matija Meić.

Publika je aklamirala, ja posebno Runtzov prekrasan Adagio molto e cantabile a svi zajedno famoznu Odu radosti koja već dva stoljeća održava Nadu čovječanstva budnom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. prosinac 2024 23:39