Predstavom “Koncert benda koji gleda u krivom smjeru”, izložbom “18 videa” i uvodnim razgovorom s članovima trupe u Rijeci je, u sklopu Europske prijestolnice kulture, počeo Needcompany festival.
Needcompany je belgijska umjetnička skupina koja trenutačno spada među najznačajnije i najhvaljenije europske kazališne trupe, a jedna od njihovih karakteristika je brisanje granica između kazališnih formi i izvedbenih umjetničkih praksi, tako da u onome što rade ima i elemenata performansa i rock koncerata i suvremenog plesa i fizičkog i dramskog teatra. Taj je spoj dosta originalan i začuđujući, što se moglo vidjeti na “Koncertu benda koji gleda u krivom smjeru”, izvedenom u HKD-u na Sušaku.
Riječ je o glazbenoj predstavi Maartena Seghersa, koji je i redatelj i skladatelj i jedan od glumaca.
“Tragam za možebitnom tragedijom u pokušajima pop-glazbenika da komuniciraju i umjetnika da ih se čuje. Ovdje se sljubljuju tragedija i zabava. Ne očekuje se da budu usklađeni, oni ne postoje jedno bez drugog. Izvođenje pop-glazbe metafora je za ljudskost, društvo, sljubljivanje i zajedništvo ili teškoće koje proizlaze iz okupljanja ljudi. Ovaj metaforički potencijal čini glazbu i zvuk političkim i narodnim djelovanjem”, rekao je Seghers o predstavi. Uz njega, u ulozi benda nastupili su Rombout Willems i Nicolas Field.
“Koncert benda koji gleda u krivom smjeru” svojevrsna je dekonstrukcija dinamike i ikonografije rock koncerta koji, u izvedbi Needcompany, završava nekom vrstom antiklimaksa, uz napjev “get lost”, odnosno “gubite se”. Dio publike iz HKD-a izašao je potpuno zbunjen, ljudi su se međusobno pogledavali, prateći jedni druge tko će reći sviđa li mu se viđeno ili ne.
Iako glazba zvuči kao improvizacija, Seghers je u završnom razgovoru otkrio da se radi o pravoj kompoziciji u čijoj je izvedbi vrlo malo toga prepušteno slučaju. Nicolas Field, inače sjajan bubnjar, svira ležećke, s bubnjevima koji gledaju “u nebo”. Koncert počinje furioznom atonalnom glazbom u kojoj, uz eksperimentalnu klasiku, ima odjeka i free jazza i njujorškog no wavea osamdesetih i još koječega, s puno procesuiranih gitara i sampleova. Nakon dvadesetak minuta buke kreće valjanje po pozornici, hvatanje mikrofona i instrumenata teškom mukom, pa malo “pokušaja” pjevanja i harmoniziranja, uz ritam proizveden na golemom “kravljem zvonu”... Scenski trikovi, tipični za rock koncerte, dovode se do apsurda, i to stvara komičan dojam, no ni u jednom trenutku ne izgleda kao ismijavanje, nego kao razgolićivanje onoga što se pred publikom događa na sceni rock klubova i koncertnih dvorana. “Ozbiljni” kazališni prostor HKD-a tu se pokazao kao odlična scenografija za ono što su zamislili.
Festival Needcompany nastavlja se u Rijeci još dvjema predstavama, “Sve što je dobro” i “Zauvijek”. Sjajna je to prilika da se vidi uživo kakvi vjetrovi trenutačno pušu u europskom teatru.