Zagrebački balet svojom prvom ovosezonskom premijerom darovao nam je dvostruki dobitak: kao atletska priprema za netom rasprodanih 20-tak Orašara, Zagrebački balet u istoj večeri izvodi najpopularnije balete još jednog majstora ruske glazbe: Igora Stravinskoga. Ovo je lijepi dokaz da naše središnje nacionalno kazalište odustaje od bilo kakve "politike otkazivanja" uslijed aktualne ruske agresije na Ukrajinu, kad su ruski umjetnici u pitanju koji s Putinom nemaju nikakve veze.
Baletni repertoar ne možemo zamisliti bez Čajkovskog i Stravinskog, tih autora najvećih baletnih remek-djela u povijesti glazbe. Stravinskoga, razumno, puno rjeđe gledamo jer još nije prošlo 70 godina nakon smrti autora što bitno tereti financijsku računicu planiranja sezone. Njegove su partiture poseban su izvođački napor za orkestre i dirigente, te traže inovativna koreografska oblikovanja.
Idealna je kombinacija pronađena u dvoje umjetnika koji svoju koreografsku poetiku grade na suvremen način, s čvrstim temeljima na tradiciji, upravo kako su svojedobno revoluciju činili Stravinski i Fokine u Parizu 1910. i 1911. godine. Žar ptica i Petruška po vremenu nastanka udaljeni su tek godinu dana, ali su stilski miljama daleko, s obzirom na entuzijastični iskorak nakon baletnog prvijenca iz romantičnih okvira svojega profesora Nikolaja Rimski-Korsakova u reski modernizam koji najavljuje skorašnji drastični prekid s tradicijom. Oba su naslova ruske narodne priče, s razlikom da je Stravinski u prvom slučaju "punio" razrađeni libreto koreografa Mihaela Fokina, dok je u drugome isti Fokin smišljao priču na njegovu već gotovu glazbu.
No, za gledatelje naše nove produkcije to je nebitno jer se koreografi Maša Kolar i Edvard Clug striktno drže samo partiture. Ravnatelj Zagrebačkog baleta, i sam koreograf, Talijan Massimiliano Volpini, u slučaju Petruške preuzeo je gotovu Clugovu koreografiju stvaranu 2018. za moskovski Boljšoj Teatar, prije pandemije i ratova. Riječ je o međunarodno istaknutom koreografu koji je ravnatelj Mariborskog baleta, te s našim ansamblom njeguje bliske kolegijalne odnose, još od vremena dok je plesao, sve do sjajne produkcije Peer Gynta prije dviju sezona. Njegov stil koreografije obilježava "sitni vez", mnoštvo zanimljivih plesnih situacija, pantomima i izražajna mimika lica. Priču o lutkama koje osjećaju prenosi u ogoljelim vigurama, s dalekim kostimskim aluzijama na ruski folklor. Nema tu ni mase sajma, ni uličnih plesača, ni medvjeda, cijeli su narod lutke s mehaničkim pokretima u rukama Šarlatana (Mađioničar-lutkar Takuya).
Velika "babuška/matrjoška" je jedina scenografija, no kako će se uspostaviti, to je istodobno i kavez za lutke, ali i lice Petruškina duha, s azijatskim očima. S druge strane, Maša Kolar, posebno je za ovu produkciju radila svoju inačicu Žar ptice s kojom predstava počinje, i njezina kreativnost prema motivima poznatog djela nimalo ne zaostaje za uspjehom Clugova Petruške. Njezina je mašta beskonačna: umjesto masovnih prizora koreografira djelo u komprimiranom izdanju, partituru svodi na hitove u inačici baletne suite iz 1919. godine (namijenjene koncertnoj izvedbi) pa i ansambl svodi na tek devet plesača, od čega je jedan Princ i osmero ptica.
Čarobni vrt sa zlatnim jabukama gdje obitava Žar-ptica i njezino jato kreirala je uz pomoć kostimografkinje i scenografkinje Petre Dančević Pavičić koja je koja je uspješno oživjela grafiku slavnog plakata Borisa Bućana za izvedbu baleta Žar ptica u HNK Splitu 1982. godine (kad je također izveden Petruška). Tako kultni plakat na sceni zagrebačkoga HNK-a živi kao balet, na umjetnoj travi, s crvenim nožicama i nadodanim perjem, koje leluja u ptičjim gestama plesača, kojima se sukobljava buntovni tjelesni razgolićeni Princ u ružičastim tajcama ali samo kako bi u završnici postao jedan od njih.
Što se tiče plesne kreacije, lik Žar ptice podijeljen je na žensku i mušku polovicu (bračni par Takuya Sumitomo i Rieka Suzuki Sumitomo), dok u ulozi Princa briljira nova zvijezda Zagrebačkog baleta, njihov sunarodnjak Yuho Yoshioka. U Petruški se tijekom četiriju zasad planiranih izvedbi izmjenjuju dvije podjele plesača koji skladno kombiniraju svoje mehaničke, lutkarske, i ljudske, osjećajne osobine, od čega vrijedi izdvojiti briljantne Ivu Vitić Gameiro i Nataliu Kosovac kao Balerine. Za orkestar Zagrebačke opere ova je izvedba poseban izazov kojim pod temperamentnim i znalačkim vodstvom njemačkog maestra Valentina Egela odgovara na najbolji mogući način, a u orkestralnu rupu se uz mnoštvo drugih instrumenata (udaraljke su ugurane u bočnu ložu) uspio ugurati i cijeli koncertni klavir na kojemu muzicira mladi pijanistički talent Viktor Čižić. Apsolutni novi hit Zagrebačkog baleta i tako potreban moderni kontrast romantičnom Orašaru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....