Kad je Lana Del Rey 2012. godine zabljesnula s drugim albumom “Born To Die”, koplja su se odmah počela lomiti. Jednima je njezina retro-furka bila lažnjak razmažene kćeri solidno potkoženog oca, oboružane moralno upitnim tekstovima o zaljubljivanju u gangstere i mlade bogataše.
Drugi su, pak, hvalili njezin nazalni, kremasti glas i pojavu iz mokrih snova Davida Lyncha. Ostavila je dojam fatalne žene koja muškarce troši brže od ruža za usne i ranjene domaćice koja samo traži ljubav i mir u kući, mazne ljubavnice omamljene barbituratima i zaigranog curetka koji tek otkriva svijet strasti.
Poigrao se s Lanom
Bilo je u njoj nešto i od Stevie Nicks, Nancy Sinatre i Hope Sandoval iz Mazzy Star, pa čak i od sjećanja na Patsy Cline i Tammy Wynette. Album “Born To Die” nije funkcionirao kao cjelina, ali je imao nekoliko vraški seksepilnih pjesama. Nisam bio do kraja oduševljen njome, ali bio sam joj sklon jer je u svijetu današnjih pop-pjevačica Lana Del Rey bila intrigantna.
Jasno mi je i što je, osim poslovne i financijske strane projekta, privuklo Dana Auerbacha iz The Black Keysa da se prihvati produkcije Lanina novog albuma “Ultraviolence”. Naime, “Born To Die” je bio retro-pastiš baroque-pop melodija, štrajhova gudača i twang-gitara s nešto trip-hop i R&B ritmova s pjesmama o ljubavi i bijegu, makar i od bezbrižne svakodnevice bogatašice iz internata, a Dan je vjerojatno u tome uočio prigodu da se s Lanom poigra optrilike onako kako se u 60-ima s Nancy Sinatrom poigrao Lee Hazlewood, a možda su mu na pameti bile i vokalne suradnje Nicka Cavea s Kylie Minogue, odnosno Marka Lanegana i Isobel Campbell.
Privučena polusvijetom
Auerbach se doduše suzdržao od takvih dueta s Lanom jer on je ovdje “samo” producent koji je elegantno stopio Lanin zamaman glas sa senzualnom glazbenom pratnjom sedmočlanog benda, no njegov “magični dodir” prilično je naglašen.
Premda je ponovno posrijedi baroque-pop album, težište je s gudačkih štrajhova i trip-hop ritmova prebačeno na velike gitare s puno tremola i reverba, psihodeličnu pozadinu i noir-pop atmosferu koju Auerbach naziva “narco-swing”. Takva, melodramatična glazbena slika, najpodesnija za kasnonoćno slušanje, posve je u skladu s Laninim stihovima o samoći i očaju, odnosno potrazi za romansom i ljubavlju koja se često odvija u onome što bismo nazvali polusvijet čiji likovi, očito, privlače Lanu i njezine maštarije.
Neki klišeji iz tog i takvog polusvijeta, zamjetni na “Born To Die”, nisu ni ovdje izbjegnuti, ali čak i ako je Lana Del Rey samo lik iz mašte Elizabeth Woolridge Grant, “Ultraviolence” je profinjen i ukusan album u vremenima u kojima je pop-glazba dominantno vulgarna i odvratno neukusna.
Što god joj našli prigovoriti - nekima, primjerice, smeta njezina podložnost muškarcima - ostaje dojam da je u svijetu današnje pop-glazbe Lana jedinstvena pjevačica koja točno zna kako se želi prikazati javnosti. Premda na “Ultraviolenceu” nema izrazitih hitova - najbliže toj ultimativnoj svrsi pop-glazbe bio je prvi singl “West Coast” - posrijedi je cjelovit album, što i nije karakteristika popa u doba prevlasti mp3 singlova, a s obzirom na to i činjenicu da je preživjela početni hajp, sve je izvjesnije da Lana neće plesati samo jedno ljeto nego uspješno trčati na duge pruge.
Neće plesati jedno ljeto
Ta teza podebljana je i kurentnim stanjem suvremene pop-glazbe čiji su najkvalitetniji, najinteresantniji, pa i najtiražniji pjevači i pjevačice suvremene pop-glazbe prilično okrenuti retro-postupcima ili na tragu “klasika” iz 60-ih, baš kao i zavodljiva i neodoljiva robinja čežnje Lana Del Rey na koju bi se prije dvije-tri godine, kao i na Lorde, malo tko kladio jer se unatoč uspjehu albuma “21” Adele činilo kako špranca pop-uspjeha pretežito ili čak isključivo počiva na vizualnim provokacijama u stilu Gage, Ke$he ili Miley.