Ratko i Radiša Teofilović jedinstvena su pojava na ovdašnjoj glazbenoj sceni. Jednojajčani blizanci iz Čačka posljednjih su godina očarali kritiku i publiku svojim magičnim glasovima čije slušanje jednostavno ostavlja bez daha. Njihova sjajna izvedba tradicijskih pjesama s područja cijelog Balkana donijela im je status jednih od najzanimljivijih ovdašnjih etno/tradicijskih izvođača, a njihovu glazbu je jednom prilikom najbolje opisao kolega Aleksandar Dragaš.
"Nema tih riječi kojima se može opisati i dočarati magija glasova braće Teofilović u kojima kao da su se 'nataložili' vjekovi u kojima su pjesme koje pjevaju nastajale", napisao je Dragaš o Teofilovićima koji su početkom godine za Croatia Records objavili svoj novi album nazvan "Element", a sada je došao red i na veliku zagrebačku promociju tog albuma.
Ona će biti održana u ponedjeljak, 27. lipnja u velikom dvorištu Močvare i Pogona Jedinstvo, a tom prilikom smo porazgovarali s Ratkom i Radišom.
Prošlo je 6 godina između vaša dva posljednja albuma - "Teofilovići" su izašli 2016., a "Element" 2022. Zašto vam je trebalo toliko dugo?
Ratko: Ne obaziremo se previše koliko je vremena prošlo od prethodnog albuma, jer pjesme i muzika koju živimo su izvanvremenske i odluka kada će se nešto objaviti dolazi spontano. Najvažnije je da se drži nivo kvalitete kojem težimo i da svako novo izdanje donese neki novi izraz, koji se sigurno mijenja tijekom dugogodišnje karijere.
Kako uopće birate pjesme koje ćete izvoditi? Koji je proces? A kako zatim oblikujete album? Imate li neku viziju od početka rada na albumu ili se stvari događaju spontano?
Radiša: Ono što nas najviše privlači kod izbora pjesama su stihovi, oni kao da najave melodiju koja se nama čini uzbudljivom. Taj osjećaj je nepogrešiv. Nakon toga dugo je slušamo dok vježbamo, probe iskristaliziraju kako će pjesma zvučati. Album je samo jedna stepenica u dugoj karijeri. Na izdanju se nalaze pjesme koje znamo jako dugo tako da je ploča zbir svega onoga što je godinama bilo proživljeno i otpjevano. Album nastaje spontano, ali s jasnom idejom kako da koncipiramo cijeli projekt.
Koliko je teško pjevati a capella? Imate li neke rituale prije koncerata kako biste sačuvali glasove? Koliko čovjek treba biti u formi da izdrži pjevati cijeli koncert? Radite li nešto za održavanje forme?
Ratko: A capella je sigurno najzahtjevniji i najteži oblik izvođenja. Na početku karijere nismo mogli da otpjevati veći broj pjesama u dahu, glas se brzo umarao. Našom interpretacijom dočaravamo razne slike, atmosfere, neke pjesme su snažne, druge kao balade tihe i suptilne, treće ritmične i postavka glasa se mijenja tijekom čitavog koncerta. Šutnja prije koncerta je najbolja za glas, pijemo nehlađenu vodu koja je dobra preporuka za glasnice. Uz svakodnevni rad, pjevačke probe sa raspjevavanjem, svakako je potrebna i fizička aktivnost, koju postižemo svatko na svoj način - Radiša plivanjem, a ja sam se odlučio za vožnju bicikla. Pored toga potreban je visoka razina koncentracije, strpljenje i disciplina u svakom smislu.
"Element" je doživio dobar prijem i kod kritike i kod publike, a jedno vrijeme je bio i među najprodavanijim albumima Croatije Records. Jeste li to očekivali?
Radiša: Da budemo iskreni - i jesmo i nismo. Dugo smo na muzičkoj sceni i imamo iskustvo pa možemo procijeniti kakve su šanse da novo izdanje bude iznenađenje za publiku. Mislim da smo to uspeli s "Elementom".
Vi ste pravi dokaz kako glazba pomiče sve granice jer ste odlično primljeni u svim državama bivše Jugoslavije, ali nastupate i u stranim državama pa ste tako nedavno imali nastup i u Poljskoj. Kako vas doživljavaju u stranim državama s obzirom na jezičnu barijeru, a vi ste ipak samo a capella izvođači?
Ratko: Jezik emocija je svuda prepoznatljiv, a iskonska muzika nosi kod koji svi razumiju. Ako se osvrnemo na world music scenu primijetit ćemo da glazba na jeziku koji ne poznajemo i ne predstavlja barijeru za slušatelja, pa je takav slučaj i kada smo nas dvojica u pitanju. U Japanu su nas slušali zatvorenih očiju doživljavajući to kao molitveno-meditativno stanje, u Njemačkoj su nakon koncerta su nam govorili da prepoznaju motive i poruke koje pojedine pjesme nose.
Koliko pri 'traženju' pjesama koje ćete pjevati sami istražujete, odnosno 'kopate' po tradicijskoj ostavštini, a koliko se oslanjate na već postojeće zapise? Je li na ovom području tradicijska glazba dobro tretirana, imamo li dovoljno dobrih knjiga i svega drugog o tradicijskoj glazbi?
Radiša: Najviše se oslanjamo na zapise koji već postoje. Oni su baza onoga iz čega crpimo bit muzike. Naravno da se dogodi da na nekom putovanju dođemo do nekih pjesama, a da nam to nije bila namjera. Spontanost i otvoren duh je ono što nas krasi. Literature ima dovoljno, samo je pitanje zainteresiranosti i načina kako čitate muziku.
Imate li dojam da se na ovim prostorima iz tradicijske glazbe često vade samo one 'prvoloptaške' pjesme pa se na neki način stvara krivi dojam o tradiciji koja je, inače, jako bogata na ovim prostorima. Posebno vas to pitam u odnosu na strance koji nemaju dojam o glazbenoj šarolikosti koju ovi prostori imaju.
Ratko: Ima istine u Vašem zapažanju, u našem programu uvrstimo pojedine poznate pjesme, ali obrađene na naš način, s razlogom da slušatelji uoče i ljepotu svih onih pjesama koje do tada nisu imali prilike čuti, a imaju podjednaku vrijednost kao i ove koje su zaživjele u narodu. Pored divnih stihova i melodija koje te pjesme nose, mislim da one imaju i spiritualni momenat koji ih čini tako snažnim i upečatljivim.
Surađivali ste s raznim glazbenicima u prošlosti. Imate li u planu neku novu suradnju? Uz koje instrumente najviše volite pjevati, a uz koje vam treba malo više da se uskladite?
Radiša: O Matiji Dediću ne treba mnogo govoriti, ima briljantnu karijeru i jedan poseban senzibilitet koji se osjeća na sceni. Eto to je neka nova ideja za budućnost koja se priprema. Poslije gitare Miroslava Tadića i albuma "Vidarica", pokušat ćemo s klavirom donijeti nešto drugačiji zvuk. Mislim da će to biti zanimljivo publici. Ne postoji instrument s kojim je teško uskladiti se, važno je da onaj tko svira suptilno stvara muziku zajedno sa nama dvojicom.
Jedno neglazbeno pitanje - znam da ste obojica ljubitelji sporta, posebno košarke što i nije čudno s obzirom na to da dolazite iz Čačka gdje je košarka uvijek bila dobro razvijena. Koji su vam najdraži košarkaši koje ste gledali?
Ratko: Malo je prostora za jedan ovakav odgovor, najprije zahvaljujući Radmilu Mišoviću od koga je sve krenulo, a potom Kićanoviću, Obradoviću, Androiću, Arsiću i cijeloj plejadi izvrsnih igrača KK Borca koja nam je omogućila da vidimo sve najveće igrače jedne od najboljih liga Europe. Već sam neke preskočio, a dugačak je popis velikih, nama je uvijek u srcu Mirza Delibašić, ali gledati Ćosića, Simonovića, Slavnića, Dalipagića, Plećaša, Šolmana, Jerkova, Jelovca, Skročea, Dražena Petrovića, Čuturu, Kukoča i druge je rijetka privilegija, koju smo mi imali prilike doživjeti. Isprika mnogima koje nisam spomenuo, oni će se sami prepoznati.
I za kraj, što publika može očekivati od vašeg koncerta u ponedjeljak?
Radiša: Oni koji su nas slušali u Zagrebu doći će opet, što dokazuje da smo ostavili trag, a oni koji dođu prvi put mislim da će biti iznenađeni, jer koncert je praznik i radost, a mi to želimo sa svima podijeliti.