Možda ste čitali izvještaj s koncerta Lucinde Williams, održanog u siječnju ove godine u Münchenu u kojem sam, između ostalog, zapisao i ovo: "Pustim koju suzu dok nitko ne gleda jer sam, hvala Clintu Eastwoodu, "cry macho" pa dignem glavu i kročim dalje. Bude mi lakše jer nema toga što čovjek ne može podnijeti uz Lucindu pa tako i uz njenu novu "Stolen Moments", posvećenu preminulom Tomu Pettyju ili uz "Joy" koju je u Technikumu posvetila netom umrlom Jeffu Becku. Život je za većinu ljudi konstantna patnja uz pokoji proplamsaj radosti, a kad to shvatiš, kao što sam zarana bio primoran naučiti na vlastitoj koži, naći ćeš povoda i za užitak i veselje". Nije Lucinda spazila kako plačem na njenom koncertu, ali neku takvu "muškarčinu" negdje zacijelo jest. Da nije, ne bi u "New York Comeback", jednoj od pjesama s novog albuma "Stories Form A Rock ‘N‘ Roll Heart", otpjevala stihove "Publika je utihnula do šapta/Odlaze da izbjegnu gužvu/Nema se više što za vidjeti/Misle da je sve svršeno osim plakanja/I da su sve priče ispričane". A malo kasnije i "Dajte mi da kažem posljednju riječ/Još jednu šansu da izvedem to na moj način/Još jedan pokušaj/Još jedan zamah/Još jednu pjesmu". Eto, tako to izgleda iz Lucindine pozicije, s pozornice, no poanta je ista. I ona želi još od publike, a i ja želim još od nje jer nema veće i bolje kantautorice od Lucinde. Vraća se ožujku iduće godine u Köln, München i Beč i možda ću opet plakati u publici dok će ona pjevati "Nije zastor još spušten/Možda bi se trebali zadržati/Sve dok se pozornica ne zacrni/Možda slijedi još jedan obrat
I obrat je uslijedio jer kako je u Münchenu otpjevala novu pjesmu "Let‘s Get The Band Back Together", tako je bilo jasno da se unatoč pretrpljenom moždanom udaru sprema objaviti novi album i ponovo zaputiti cestom na kojoj, jer je oduvijek bila "previše rock za country" i "previše country za rock", dugo nije imala uspjeha. A to je itekakav obrat jer, vjerovali ili ne, "Stories From A Rock ‘N‘ Roll Heart" jedan je od najvedrijih i najoptimističnijih albuma u grandioznom Lucindinom opusu. Čak ni "Stolen Moments", ne zvuči tužno nego poput podsjetnika da neki ljudi i kada zauvijek odu ipak ostaju s nama. Jer su njihova djela veća od njihova zemaljskog života. Vrijedit će to jednog dana i za Lucindu, baš kao i za Brucea Sprignsteena koji sa suprugom Patti Scialfa pjeva u refrenima spomenute "New York Comeback" i "Rock ‘n‘ Roll Heart" koja priča priču o svakome kome je rock‘n‘roll promijenio život. O svakome kome u grudima bije rock‘n‘roll srce. Ako nemate takvo srce, e pa onda niste ni živjeli i nikada nećete saznati što ste za života propustili. Nije za to bila potrebna nikakva hrabrost ili, ne daj bože, samohvalisanje nego samo par ušiju i sposobnost da spoznate istinske, a ne lažne emocije. One o kojima tako gorljivo pjeva Lucinda, kao u odjavnoj "Never Fade Away", kad s usana prkosno i ponosno cijedi stihove "I kad iskre ne frcaju/I kad ništa ne osvjetljava nebo/I kad nema razloga za postojanje/I kad samo želim plakati/Ipak, nikada neću izblijedjeti". Unatoč svemu što ju je zadesilo. Ali ni to nije pjesma kojom sama sebi diže spomenik nego pjesma kojom iznova liječi bol svih onih koji se osjećaju poput nje. Onih koje je život gazi, ali koji nisu i pregaženi jer, baš poput Lucinde u "Where The Song Will Find Me", svako toliop nailaze pjesme koje im pomažu da ustanu s tla, otresu prašinu sa sebe, otru suzne oči i stoički nastave dalje, kao da se ništa nije dogodilo.
Možda im usput pomogne i koja "kap" alkohola, ali hej, nitko nije i ne treba biti bezgrešan. U borbi zvanoj život svako oružje je dozvoljeno, uključivši i rock‘n‘roll i country i omiljeno piće. Jer čemu život ako u njemu ne uživaš i ako te tijekom njega ne pronađu pjesme Lucinde Williams kojoj su na novom albumu uz Springsteena i njegovu Patti gostovali i Jesse Malin koji se također oporavlja od moždanog udara, Margo Price, Angel Olsen, Tommy Stinson i Buddy Miler. Borci.
LUCINDA WILLIAMS
Stories From A Rock ’N’ Roll Heart
Highway 20 Records
žanr: rock
ocjena: 4 i pol