ANTE PERKOVIĆ Dječak koji je ostvario svoj san snimivši gramofonsku ploču

Nakon kratke i teške bolesti napustio nas je novinar, kritičar, publicist i pjesnik Ante Perković (43).

Već iz ove uvodne rečenice in memoriama, koji ispisujem ožalošćena srca, razvidno je da je Ante bio i neka vrsta renesansnog čovjeka naše, ne samo glazbene scene. Pamtit ću ga i kao iznimno dragog, smirenog, dobrog, poštenog i elokventnog kolegu s kojim sam nekoliko godina “držao” rubriku glazbenih recenzija petkom u Jutarnjem listu, a radili smo i u okviru Vip Musica, jednog od prvih glazbenih portala u Hrvatskoj. Kad je najavio da odlazi iz iste, svim sam ga silama pokušao nagovoriti da ostane, ali nije išlo jer se za razliku od potpisnika ovog teksta zasitio posla glazbenog kritičara te odlučio okušati u drugim sferama novinarskog, publicističkog i glazbeničkog stvaralaštva.

Tako je nakon okušavanja u okviru sastava Djeca iza kojeg su ostala dva albuma, “Djeca” (2002) i “Stvari” (2004), oba u produkciji Jure Ferine i Pavla Miholjevića, objavio i dva solistička, ironično nazvana albuma, “Svi me vole dok me ne upoznaju” (2007) i “Duplo dno: Najveći hitovi” (2009).

Potonji je bio objavljen na vinilu, na što je Ante bio ponosan do te mjere da je u intervjuu kolegi Dubravku Jagatiću, (Novosti, siječanj 2015) rekao kako je time “ostvario dječački san i valjda simbolično okončao djetinjstvo u 36., što mi se godinu potom i plastično objasnilo jer sam postao otac”.

Jedan od pionira hrvatskog blog-novinarstva

Prije solističkih i albuma sastava Djeca objavio je i biografiju Pipsa “Dugi vikend u zemlji čudesa” (1997), jednu od prvih takovih knjiga u samostalnoj Hrvatskoj, a u to doba pisao je i za magazin Nomad. Tako smo se i osobno upoznali; tada on kao glazbeni kritičar, a ja kao diskografski urednik. Kasnije je objavio i “Rundek, između - knjiga o pjesmama” u kojoj se “odlučio za dopisivanje, a ne za ispisavanje klasične biografije velikog glazbenika”.

S nepretencioznom i duhovitom, no i vrlo inteligentnom zbirkom eseja “365” (2001, Internet Monitor) bio je i jedan od pionira hrvatskog blog-novinarstva, a iste je godine objavljena i knjiga “Slijepi putnik” (2001, Moderna vremena), zbirka “proznih minijatura, nadahnutih rock-glazbom i doživljajem ispraznosti i istrošenosti svijeta u kojem živimo, prvotno objavljenih između 1996. i 1999. godine u časopisima Homo volans i Nomad. Bio je i autor zapažene knjige “Sedma republika: pop kultura u YU raspadu” (2011, Novi liber), o “kohezivnom elementu koji je nadilazio provincijalizme posezanjem izvan vlastitih okvira i aktivnim sudjelovanjem u svjetskim zbivanjima”.

Volite li Zadar

U toj je knjizi razmatrao i koliko je, kako i u čemu pop kultura nadživjela Jugoslaviju te zašto smo u samostalnim državama, nastalim po njenom raspadu, izgubili “kozmopolitski karakter kulturnog profila”. I u toj su se knjizi zrcalili pismenost, inteligencija i elegancija kojima je odisao svaki njegov tekst, a navedene osobine bile su zamjetne i u “Volite li Zadar?” (2006, V.B.Z.), zgodnom “kulturnom vodiču” Antinog rodnog grada.

Posljednjih godina predavao je novinarstvo u edukacijskom programu u organizaciji udruge Kurziv, premda je istime postao zasićen, a vrhuncem raznovrsne karijere smatrao “radijske dokumentarce i audio radove u kojima novinarstvo susreće književnost, povijest, poeziju zvuka i glazbu” na HR3.

Usporedno s time surađivao je i s Borutom Šeparovićem u predstavama Montažstroja poput “Mali čovjek želi preko crte”. Osobno ću zauvijek ostati zahvalan što je za V.B.Z. uredio i moju zbirku glazbenih kritika “Rock 21. stoljeća” iz Jutarnjeg lista te tugovati za Antom Perkovićem kao dragim prijateljem i talentiranim kolegom čijim se tekstovima i pjesmama valja vraćati.