Vratio se Cobra Kai i svijet je opet malo bolje mjesto za život. Netflixova sportska sapunica natopljena nostalgijom, americanom, patosom i karateom ušla je u četvrtu sezonu i protiv svih šansi ostala topla, iskrena i šarmantna dramedijica koja je zadržala svoje osnovno pogonsko gorivo. Jer koliko god luckast, over the top i naivno djetinjast bio, Cobra Kai i dalje bez srama nosi svoje srce na reveru. A to vas prije ili poslije razoruža.
Radnja se i dalje vrti oko osnovne premise koju autori lukavo crpe još iz originalne Avildsenove trilogije o "Karate Kidu" iz 80-ih na koju se nastavlja serija. Ralph Macchio pomalo je iritantni good guy, a William Zabka (i dalje senzacionalan u ulozi šlampavog mačo frajera kojeg je pregazilo vrijeme) zločesti je dečko sa zlatnim srcem. Njih dvojica u vječnom su sukobu, karakternom, životnom i filozofskom, a jednostavna one-two punch formula naučit će ih da tek ako rade zajedno, mogu poraziti Johna Kreesea, glavnog negativca.
Sve to, kao i u filmovima i prijašnjim sezonama, vodi prema još jednom finalnom karate okršaju nakon kojeg može opstati samo jedan način života u sunčanoj dolini San Fernando. To je ili miroljubivi Miyagi-Do, koji karate (i život) shvaća kao vještinu dijaloga, dogovora i oprosta ili ratoborni Cobra Kai koji se vodi samo jednim pravilom - život je okrutan, uvijek udari prvi.
Upravo u tome je čarolija ove serije, vješto balansiranje između te naoko prvoloptaške crno-bijele podjele svijeta i njegovih junaka u kojoj možete razumjeti i navijati i za jedne i za druge, ovisno o tome kako padne klatno. Da, uz sve to četvrta sezona i dalje je ludo zabavna i da, naravno da se snima i peta. Jer tako uostalom i nalaže Put šake.