GORAN DEVIĆ

‘Uvozne vrane‘ kao da su direktan prijenos ludila Siska, mog rodnog grada

Piše:

Objavljeno: 17. svibanj 2024. 08:58

Goran Dević

Marko Todorov/Cropix

Ako se Hrvatskoj dogodi kultura na način Domovinskog pokreta, nakon te faze izrast će još vitalnija ili bolje od DP-a nije ni zaslužila

Kod Gorana Devića, autora odličnih dokumentaraca, nešto se događa kamo god usmjerili novinarsku znatiželju. Upravo je završio dokumentarac o cijepljenju protiv korone na Velesajmu; unaprijed ga je otkupio BBC i prikazat će ga na jesen. Prošli je tjedan u Zagrebu premijerno prikazan njegov dokumentarac "Što da se radi?" o desetogodišnjoj sindikalnoj borbi radnika Gredelja protiv uništenja tvornice.

I završio je scenarij za igrani film koji se zbiva na poplavljenim livadama oko konclogora Jasenovac za vrijeme 2. svjetskog rata - tema ga opsjeda desetak godina, kaže. Predstoji traženje novca. To će biti teško, ali svi se nadamo i uspješno jer Deviću će to biti prvi igrani film nakon odličnih "Crnaca" (2009., zajedno sa Zvonimirom Jurićem), dobitnika važnih domaćih i inozemnih nagrada. U mnoštvu njegovih odličnih nagrađivanih dokumentaraca izdvajaju se oni o rodnom Sisku, "ljubavna pisma i vendette zajedno". Veselim se svemu što nam od Jurića dolazi i dolazit će ubuduće.

*Završili ste film koji je BBC od vas otkupio unaprijed.

- Kad je u Hrvatsku stiglo prvo cjepivo protiv covida, bio sam zamoljen da punicu odvezem na Velesajam i pravim joj društvo. Nakon pet minuta sam shvatio da sam kao pratnja nepotreban. Sprijateljila se s ljudima u redu, koje do prije pet minuta nije ni poznavala. Komunikacija tih ljudi bila mi je bolja i filmičnija od svih mojih dotadašnjih filmova. Iste večeri zvao sam organizatore cijepljenja i, kako sam točno odgovorio na pitanje jesam li za ili protiv cijepljenja, sljedeće sam jutro bio na Velesajmu s kamerom. Film smo snimili u 16 dana, bez novca, na entuzijazam. Imali smo sreće, taman je stiglo Pfizerovo cjepivo pa su se stvarali veliki redovi. Kad je gužva prestala, naš interes je prešao s pacijenata na liječnike, zaštitare, administrativno osoblje, čistačice.

*Na BBC ste dospjeli kako?

- Montirali smo film oko godinu i pol, a vremenska distanca nam je bila dobrodošla. Prijavili smo se na platformu DOCU Rough Cut Boutique koju organiziraju Sarajevo film festival i Balkanski dokumentarni centar, odličnu radionicu posvećenu filmovima u zadnjoj fazi montaže. Preporučujem ju jer se na njoj ekipe pripremaju za prezentaciju filma selektorima festivala, prodaji i urednicima televizija.

*Film je gotov?

- Bit će na BBC-ju najesen. A prekosutra imamo kontrolnu projekciju, da vidimo jesu li svi tehnički detalji okej.

*Ima u vašim dokumentarcima fine ironije, smiješnoga, suosjećanja, emocija svakako...

- Ne zovem to ironijom, ta neka duhovitost nije ironija. Ne bi bilo etički u redu. Inače, volim se zezati sam sa sobom, iz pozicije autora filma. Ali trudim se do kraja poštovati ljude koje snimam jer nema drugoga puta da se čovjek osjeća dobro unutar ovog posla, koji ima i svoje etičke momente. Potrebno je da, bez dorade u montaži, autor prezentira ljude točno onako kako ih osjeća, kako ih je osjećao dok je snimao.

*To ne vodi malo u... sterilnost?

- Ne, ne... Dapače! Mene pitaju, konkretno za film "Uvozne vrane", je li objektivan. Ne, nije! Dokumentarizam i objektivnost nemaju puno zajedničkoga, dapače, dokumentarni film je u pravilu bolji što je osobniji.

*"Uvozne vrane" su film ju kojem Siščani pričaju o svom doživljaju vrana koje napučuju drveće i park te ponavljaju mitove o njihovu uvozu "izdaleka"...

- Hajde, dopuštam da je malo ironičan, ali ne bih za ironijom i humorom ni posezao ako se ne poklapaju s osjećajem koji sam imao dok sam snimao. "Uvozne vrane" kao da su direktan prijenos ludila mog rodnog grada. U bilo kojoj reprezentaciji, bilo čega, etički moment nije ništa manje važan nego u igranom. A već i raditi film je svojevrsno nasilje prema stvarnosti jer stvarnost strukturiraš uvijek u neki puno uži okvir, a izvan tog okvira ostane puno toga.

*E, to je umjetnost, ona nije prirodna, niti je išta ljudsko "prirodno".

- Naravno. I nije da nije sklizak teritorij.

*Upravo smo odgledali zagrebačku premijeru dokumentarca "Što da se radi?" o sindikalnoj bobi u Gredelju. Naslov je namjerna referenca na roman Černiševskog?

- A kojemu Lenjin mora zahvaliti za naslov svog političkog pamfleta 1902. Je, referenca je, ali malo je ljudi to prepoznalo, pa im se naslov čini bezvezan. Mnogi su me pitali zašto se film tako zove.

*U meni imate potporu. Film ste radili 10 godina.

- Da. Pokušao sam napisati scenarij za igrani film o pobuni u imaginarnoj tvornici. Pisao sam ga s prijateljem, crnogorskim piscem Andrejem Nikolaidisom. No činilo mi se da ne poznajem temu dovoljno, da su dijalozi uštogljeni, pa sam zamolio sindikalce Gredelja da budem s njima dok su u velikom štrajku. Netko je sugerirao da ponesem i kameru...

*Ostalo je povijest.

- Ostao sam s radnicima Gredelja 10 godina. A s radnicima se dogodilo ono što i u cijelom svijetu početkom 20. stoljeća. Dio radnika je bio na čekanju. Dio, nekih 1000, radilo je uz jednomjesečni ugovor, a ostatak, njih 500, dobilo je otkaz.... Oni koji su ostali raditi više nisu pozdravljali one otpuštene.

*Što mora imati redatelj da bi snimio dobar dokumentarac?

- Prvo, interes za svijet oko sebe. Zatim minimalne komunikacijske vještine da nagovoriš svijet da ti pristane biti ispred kamere. Također nije loše imati malo zanata i puno sreće u procesu snimanja. U našem društvu imamo toliko događaja, sukoba, stvari koje se pred našim očima mijenjaju. Film je na svakom koraku.

*Da bi pojedini dokumentarac bio jako dobar, potrebno je...

- To su možda i banalne stvari. Moraš prepoznati dobro glavno lice, "if you have a character, you have a movie". Dakle, aktivnog protagonista koji nešto želi postići, ima oponenta, pa uspije ili ne uspije. I bude na kraju promijenjen kao osoba. Znači da ćemo i mi iz kina izaći promijenjeni. Ili treba prepoznati neku veliku društvenu mijenu u kojoj živimo i nešto filmično preko čega se to prelama.

*Nije baš banalno.

- I sve to moraš razraditi na pojedinačnom liku. Probao sam to u filmu "Buffet Željezara". Taj mi je i najdraži.

*Kako te zahtjeve ispunjava, recimo, Golikov "Od 3 do 22"?

- Vrlo jasno. Uz žensku emancipaciju i novu funkciju rada izvan kuće ženi je ostalo i crnčenje u kući.

*A žena se, pritisnuta okolnostima, ništa ne buni, ništa "neće", pa je zanimljiv antiprotagonist. Snimili ste, sa Zvonimirom Jurićem, igrani film "Crnci", o ratnim zločinima sa strane hrvatske vojske. U tome ste bili prvi?

- Brešanovi "Svjedoci" su bili prije, inspirirani ubojstvom Aleksandre Zec.

*Dobro da ste ga snimili jer bi ga u nekom vremenu pred nama, čini se, bilo teško snimiti s obzirom na misiju Domovinskog pokreta da nas, na svoj način, kulturno rekroatizira.

- Ja ih svesrdno podržavam jer će vjerojatno toliko ispolitizirati naše društvo da će u nekom novom dijeljenju karata stvari možda biti sasvim drukčije. Zadnji put kad je Zlatko Hasanbegović krenuo preuređivati hrvatsku kulturu, činilo mi se da sljedeće četiri godine neću snimiti dotirani film. Odmah sam počeo snimati tri filma bez budžeta...

*Drago mi je da ste prpošni. Ja sam se čak i preplašila tog rada rekroatizacije na meni osobno.

- Ja ne, jer sam navikao da je, kad su ti nacionalni barjaci previsoko, i jako se maše njima, iza toga obično neki ekonomski interes koji treba prikriti. I još jedna dobra posljedica Hasanbegovića kao ministra kulture je da je i onom najglupljem postalo jasno da je baviti se kulturom duboko politična stvar. Ako se Hrvatskoj dogodi kultura na način DP-a, nakon te faze izrast će još vitalnija ili bolje od DP-a nije ni zaslužila.

*Upravo ste završili scenarij za dugometražni igrani film.

- Da, jesam. Zbiva se na poplavljenim livadama oko konclogora Jasenovac za vrijeme 2. svjetskog rata. Desetak godina me opsjeda ta tema. Danilo Kiš je rekao da, kad se baviš velikom temom, plešeš po oštrici noža između općeg mjesta i ljige. Evo prvi puta sam nakon "Crnaca" u igranoj formi zadovoljan onim što sam otplesao. Za sada na razini scenarija. Predstoji traženje novca za film.

*Mogao bi malo dulje pričekati neku potporu državnih ustanova.

- Bit će teško, da.

*Kad dođete u Sisak, što ondje volite?

- Osim što imam žive roditelje i dobre prijatelje, tamo živim 40 posto mirnije, koncentriranije nego u Zagrebu. Sporije vozim, sporije pričam. Da imam sto dana u Sisku i sto u Zagrebu, garantiram da bih u Sisku pročitao 35 odličnih knjiga, u Zagrebu dvije. Sisak su za mene i duge šetnje, i duge šetnje s prijateljima, recimo, s mojim nedavno preminulim prijateljem Marijanom Crtalićem. A Sisak je i lijep grad, što ljudi koji ondje stalno žive i ne primjećuju. Tamo sam proveo mladost, osvješćujući samo negativne strane, pa su svi moji filmovi o Sisku, od "Uvoznih vrana" do "Na vodi" neke male vendette tom gradu. A i neka zakašnjela ljubavna pisma. Kad sam bio mlad, osjećao sam samo represiju male sredine, gušenje... Prestalo je to nakon filma "Na vodi". Dopustio sam sebi da u tom gradu budem samo civil, a ne onaj koji snima filmove.

*Ja u svom rodnom gradu nisam bila 30 godina...

- Uh, ja bih platio da sam se mogao emancipirati od grada u koji sam stalno odlazio, a koji je zapravo bio prema meni neprijateljski...

*Neprijateljski, zašto?

- Nedovoljno ljudi s kojima možeš otvoreno razgovarati. U Zagrebu bih sigurno imao neki svoj mali svijet, ovdje se svedeš na dva-tri prijatelja. Bio sam zadnja generacija koja je morala ići u JNA, a to te lijepo smjesti gdje pripadaš... Zato mene ne čudi ništa što nam se događa politički.

*Koji je najbolji dokumentarac svih vremena?

- Svaki dan će biti neki drugi, ali evo danas "66 slika o Americi" Jørgena Letha. Čudesan.

*Gledanje ili snimanje filma?

- Gledanje!!! Ali volim i proces stvaranja, za svaki kadar u mojim filmovima znam gdje sam tad stajao, jesam li bio gladan ili žedan, u kojim sam odnosima bio s bližnjima, kao neki savant. Mogu se sjetiti kompletnog sebe... Bolesno. Skoro da me ometa da gledam neki svoj stari film.

*Bog?

- Nisam religiozan.

*Ali ni egocentričan, naravno, iako je pet od osam vaših asocijacija u našoj pitalici - "ja".

- To je u granicama normale! U ovom poslu, ako nisi makar malo egocentričan, samo ga budala radi: ne dobivaš ni pare ni veliku pažnju gledatelja. Stvarno moraš voljeti sebe unutar toga što radiš...

*Veseli vas uspjeh, pažnja?

- Apsolutno! Fakat mi je fora da mi Muzej suvremene umjetnosti u Rimu pusti sve moje filmove o Sisku, a nitko se to nije sjetio u Sisku napraviti. Ili da mi u Berlinu ili u Linzu puste moj film i pozovu 150 ljudi. To mi je i znak da moj film nije živ samo kad je napravljen nego i kasnije. Filmovi koje nekoliko autora u Hrvatskoj sada radi i nekim će budućim generacijama imati nešto reći. Slijepčevićeva "Srbenka", predivan, nježan film, čak i kad nestane i Srba i Hrvata s ovih područja imat će što reći. Ili film Damira Markovine "Dezerteri", snimljen za 25 tisuća kuna. To je film međunarodne nominacije za Oscara jer je pobijedio na JiHlavi i automatski postao nominiran. Ili Ramljakov "O jednoj mladosti", ili "Ženo, tebi u čast" Ljubice Kotromanović, o tvornici Dalmatinka u Sinju. Ili, u igranom filmu, Lerotićevo "Sigurno mjesto".