Italija se oprašta od novinara, izvjestitelja, reportera Franca Di Marea, koji je, piše Illibraio, radio za talijanske novine l‘Unità, a potom 1991. godine stigao u redakciju Svijet RAI-jeva televizijskog programa TG2. Tijekom svoje profesionalne karijere izvještavao je o cijelom nizu konflikata, uključujući onaj u Bosni i Hercegovini, ali i na Kosovu, Srednjem Istoku u Somaliji, Mozambiku, Algeriji, Albaniji, Etiopiji, Eritreji, Ruandi, Afganistanu, Latinskoj Americi. Ostvario se i u ulozi voditelja programa "Unomattina" i "Frontiere" te zamjenika ravnatelja programa RAI 1 i ravnatelja programa RAI 3.
Zahvaljujući svojoj velikoj pripovjednoj vještini, bio je jedan od najvoljenijih talijanskih, televizijskih voditelja, piše Rai News.
"Ironičan, obrazovan, veliki čitatelj koji je znao sažeti sve s čime se tijekom silnih godina rada susretao", riječi su kojima su ga opisali.
Vijest o njegovoj smrti stigla je niti mjesec dana nakon što je, sudjelujući u programu "Che tempo che fa", objavio da boluje od malignog tumora mezotelioma, uzrokovanog udisanjem čestica azbesta.
Svoju posljednju objavu podijelio je 4. svibnja, zahvalivši svima koji su mu pružili potporu.
U regiji će ostati upamćen po ratnom izvještavanju iz Bosne i Hercegovine, koje je obilježilo njegovu karijeru, te činjenici da je 1992. godine u Sarajevu usvojio desetomjesečnu djevojčicu Stellu, o čemu je progovorio u svojoj knjizi "Ne pitaj zašto", prema kojoj je snimljen i film "Anđeo Sarajeva", piše Haber.ba.
"Među mnogo plave djece, primijetio sam jednu sa smeđom kosom, ona je također bila jedina koja se smiješila. Podigao sam je, privila se za moj vrat i to je bio početak. Zahvaljujući Crvenom križu uspio sam odvesti djevojčicu u Italiju, a potom je i usvojio", prisjetio se Di Mare trenutka kad je Stellu prvi put ugledao u sirotištu.
U tom trenu Di Mare je imao 35 godina, bilo je to vrlo specifično razdoblje njegova života i Stella ga je spasila, tvrdio je.
"Spasila me naša ljubav, koja je, nevjerojatno je, uspjela otvoriti sva vrata i nadići svaku teškoću. Zahvaljujući Stelli pronašao sam vjeru. Zbog nje sam morao reći da Bog postoji", rekao je.
O hororima toga rata, koji je okarakterizirao kao "jedan od najgorih razdoblja u Europi", pripovijedao je i u knjizi "Il cecchino e la bambina" (Snajperist i djevojčica).
Iako je do tog trena svjedočio raznim ratnim sukobima diljem svijeta, ono što ga je najviše strašilo i činilo tjeskobnim, bila je, otkrio je, činjenica da, dok obično sebe doživljavamo odvojenima od rata i mislimo da nas se čin divlje brutalnosti ne tiče jer smo civilizirani ljudi, na taj se način distancirajući od rata, misleći da su to plemenske stvari i da se ratovi na Bliskom istoku, u Africi tiču kulturalnih antropologija drugačijih od naše, rat u Jugoslaviji govorio je o "nama" jer je bio na "našem pragu". U taj su rat bili uključeni, ukazao je Di Mare, ljudi koji su jeli sličnu hranu kao "mi", gledali iste filmove kao "mi", koji su čitali "naše" knjige i voljeli "našu" zemlju. Podsjetio je i da su Talijani išli u Dubrovnik na odmor te da su 1984. godine, samo nekoliko godina prije rata, u Sarajevu održane Zimske olimpijske igre.
Rat dehumanizira, neovisno o tome o kojem se konfliktu radilo te kojem povijesnom razdoblju i zemljopisnoj širini on pripadao, inzistirao je, apostrofirajući da ta bestijalnost nije svojstvena životinjama, već samo ljudima. "Ljudsko, odviše ljudsko", napomenuo je, služeći se riječima renomiranog filozofa 19. stoljeća Friedricha Nietzschea. U tom kontekstu spomenuo je i knjigu američkog autora Jamesa Hillmana "A Terrible Love of War", koja se bavi odnosom ljudi prema ratu.