U Hrvatskoj više ljudi umre u institucijama nego kod kuće, u okruženju obitelji, pod svojim krovom. Jasno, nije Hrvatska po tome specifična, danas je tako u mnogim dijelovima Europe i šire.
Kakva je smrt u institucijama, od bolnica do hospicija? O tome ponešto govori film "Knjiga uspomena", kratki dokumentarac debitantice Maje Miloš koji će biti prikazan na Liburnia Film Festivalu.
Vrijeme je Božića, kamera nas vodi dugačkim hodnikom riječkog hospicija "Marija K. Kozulić" prateći kolica spremačice Ane, koja je o njih okačila sobove rogove. Povremeno Ana zapjeva i pokoju adventsku. Ona i fizioterapeutkinja Irena svaku smrt u hospiciju bilježe u knjigu uspomena, kako bi ljudi koji tamo izdahnu ostali zapamćeni. Ana pripovijeda kako se naučila nositi s tolikim smrtima, a pritom radovati životu, tim ljudima koje najčešće upoznaje već smrtno bolesne prilaziti bez sažaljenja, u sobu im unijeti energiju, učiniti da se i oni s njom vesele…
Kamera bilježi kako spremačica s nasmrt bolesnom relativno mladom ženom na YouTubeu traži i pjeva neku pjesmu Tonija Cetinskog, obje u tome uživaju… Za života Ana pamti što ti ljudi vole, što ih raduje, pa baš to, jednom kad umru, bilježi u knjigu uspomena…
Smrt je u nas, koliko god bili društvo starih, tabu. A sa smrtima ćemo se, s obzirom na demografsku sliku, sve češće susretati. Mnogi će smrt čekati ili na nju naletjeti sami, daleko od ljudi koji su im nekad, za života bili bliski. Ležat će okruženi novim im ljudima u nekoj bolnici, domu za stare i nemoćne, hospiciju… Autorica filma Maja Miloš po struci je sociologinja, završila je poslijediplomski studij iz javnog zdravstva u Zavodu za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" i bavi se gerontologijom.
Zanima je, među ostalim, kako unaprijediti i poboljšati smještaj u domovima za starije osobe, ali i brigu o mentalnom zdravlju njihovih zaposlenika. Kane, primjerice, pokrenuti "Kafić smrti" u Zagrebu.
Tome što ga još nema razlog je pandemija, koja je usporila i druge im projekte. Doduše, prve "Kafiće smrti" počeli su organizirati 2017. u Rijeci, ne bi li ljudima ponudili neko ugodno mjesto gdje mogu doći i uz šalicu kave otvoreno, bez ženiranja, takva je barem namjera, razgovarati o temama vezanima uz smrt i umiranje.
Prvi takvi kafići zaživjeli su u Švicarskoj još 2004., a danas su dio međunarodnog pokreta koji želi destigmatizirati smrt. Pokrenuo ga je švicarski sociolog i antropolog Bernard Crettaz.
"Struktura korisnika domova zadnjih godina se jako promijenila. Razlog za smještaj u dom u velikoj većini slučajeva su bolest i nemoć, ranije to nije bio slučaj. Kapaciteti na stacionarnim odjelima domova za starije osobe su popunjeni, ondje je danas sve više neprepoznatih palijativnih pacijenata. Ti ljudi trebaju palijativnu skrb, a domovi za takvo što nemaju kapaciteta. Jer, dom je socijalna, a ne zdravstvena ustanova, iako zdravstveni djelatnici tamo provode i zdravstvenu skrb.
To je jedan od niza problema palijative i općenito dugotrajne skrbi, pri čemu su žrtve i korisnici i njihovi zaposlenici", govori Maja Miloš.
Spominje PUB HUB, inicijativu pri Školi narodnog zdravlja Andrija Štampar, koja je, primjerice, radila na tome da se humanizira, učini ugodnijim prostor u Općoj bolnici "Dr. Ivo Pedišić" u Petrinji, koja zbog potresa nije u funkciji. PUB HUB ekipa i studenti volonteri uređivali su prostorije odjela u kojem su boravili palijativni pacijenti kako bi što više podsjećao na dom. Donijeli su posteljinu šarenih uzoraka, bitno drugačiju od one bijele bolničke, oplemenili prostor foteljama, lampicama, biljkama, zavjesama, unijeli toplinu u deprimirajuće hladne bolničke prostore.
Miloš volontira u udruzi volontera u palijativnoj skrbi La Verna, koja pruža podršku teškim, neizlječivim i umirućim bolesnicima te njihovim obiteljima na području grada Zagreba.
"Ekipa volontera, naša koordinatorica Olivera Kapetanović i predsjednica udruge Blaženka Eror Matić neki su od najdivnijih ljudi koje poznajem.
Oni ulaze u domove palijativnih pacijenata, pomažu im u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, pružaju podršku obiteljima, druže se s njima i to rade potpuno besplatno. Ti ljudi se i kontinuirano educiraju, dva puta mjesečno sastaju se u prostorijama udruge na superviziji, gdje pružaju podršku i jedni drugima."
Maja Miloš o tim volonterima želi snimiti film. "Oni su definitivno produžena ruka sustava, vrlo ozbiljno organizirana udruga koja radi već 13 godina. Nisu uzalud osvojili tri volonterska Oskara, državnu nagradu za najboljeg organizatora volontera i državnu nagradu za najboljeg koordinatora volontera."
Prije nego što je napravila "Knjigu sjećanja" godinama je priželjkivala snimati razne situacije, pokazati što je vidjela i doživjela radeći s ljudima koji skrbe i brinu o umirućima. Među njima su profesionalci (liječnici i zdravstveno osoblje), ali i volonteri te neformalni njegovatelji, najčešće obitelji koje skrbe o svojim teško bolesnima.
O filmu nije znala mnogo, prijavila se na Restartovu Školu dokumentarnog filma.
"Riječ je o petomjesečnom intenzivnom programu tijekom kojeg smo morali odslušati predavanja, pogledati puno filmova i kontinuirano snimati. Istovremeno, od samog početka trebali smo razvijati ideju za završni kratki dokumentarni film. Restartovci su mi bili velika podrška, kao i moji kolege i kolegice s posla, prijatelji i suprug, koji je cijelo vrijeme sudjelovao u kreativnom procesu i pogledao preko desetak verzija montaže. Stvarno sam imala veliku podršku i ovaj film je proizvod jako puno predivnih ljudi."
Ideju da napravi film snimajući spremačicu u hospiciju dobila je na jednom od sastanaka spomenute PUB HUB inicijative.
"Željeli smo prikazati njenu ulogu iz druge perspektive. Osim što održava hospicij, ona ostvaruje odnose s pacijentima, svakodnevno razgovara s njima i saznaje pojedinosti iz njihovih života. Zamislite koliko je to emotivno zahtjevno za nju, a u takvoj ustanovi korisnici gotovo svakodnevno umiru."
Što je autorica filma, radeći s tim ljudima, o smrti novo spoznala, zaključila…? Što je se osobito dojmilo?
"U početku mojih projektnih aktivnosti u palijativi zazirala sam od ideje da se aktivnije uključim u tu priču. Bilo mi je jako teško slušati o teško bolesnim osobama i njihovim obiteljima koje zbog toga pate. Međutim, što sam više upoznavala osobe koje skrbe o njima, uvidjela sam koliko je plemenit njihov rad. Mislim da nema većeg iskaza ljudskosti i dobrote nego pomoći osobama u takvoj vrsti patnje, bilo da je riječ o umirućim osobama ili njihovim bližnjima. Palijativa skrbi i o jednima i o drugima. Palijativnoj skrbi je cilj umanjiti bol i patnju osobi koja umire i pružiti podršku obitelji kako bi se što bolje informirali o zdravstvenom i psihološkom stanju njihovog bližnjeg, a sve s ciljem da se što bolje nose s tako teškom životnom situacijom. Dostojanstvo pacijenta i njegova autonomija uvijek su na prvom mjestu, što oni uistinu poštuju. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da su osobe koje rade u palijativi neke od najdragocjenijih i najboljih ljudi, to ne može raditi svatko, a zbog vrste posla koji rade skoro su potpuno nevidljivi široj javnosti. Njihove priče rijetko ćemo vidjeti i čuti u medijima jer nam je to teško za gledati i slušati. Bježimo od takvih tema, a sutra možemo mi ili netko naš bližnji biti u istoj situaciji.
Puno sam naučila od njih, prvenstveno da je smrt dio života, a mi smo je potpuno odbacili i pogurali tamo negdje iza zidova ustanova - bolnica, domova za starije osobe, ustanova za palijativnu skrb. A kada se zapitamo gdje bismo željeli umrijeti, sigurna sam da većina ne bi odabrala te opcije, a i istraživanja to pokazuju."
Što mi kao društvo možemo učiniti da umiranje postane lakše?
"Ne bih željela romantizirati ovu temu jer puno je tu i negativnih strana skrbi, koja je ipak uvjetovana zdravstvenim sustavom i na nju utječe još puno drugih životnih situacija. U sustavu u kojem živimo često je teško i pacijentima, ali i zaposlenicima.
Danas nije lako odabrati umrijeti kod kuće, u svojoj postelji, u okruženju svoje obitelji. Za razliku od nekada, kada je to bilo uobičajeno, današnje društvo se promijenilo u puno segmenata. No, za početak mislim da možemo značajno doprinijeti tome da dostojanstvenije ispratimo svog bližnjeg i sami sebe osnažimo da to odradimo suvislo i sabrano. Počnimo razgovarati o tome jedni s drugima i prije nego što se nađemo u toj situaciji. Iako nas hvata strah od toga, moramo biti svjesni da je jedina stopostotna istina u ovom životu da ćemo svi umrijeti. Iskustva volontera u palijativnoj skrbi La Verna govore kako se obitelji koje su tijekom života normalizirale smrt bolje suočavaju sa situacijom u kojoj netko od članova obitelji teško oboli", govori Miloš pa dodaje: "Strah od smrti univerzalan je i potpuno normalan. Ne mislim da trebamo forsirati te teme, ali ni bježati od njih. Smatram da od malih nogu trebamo na neki način prihvatiti smrtnost i djecu na adekvatan način suočiti s gubitcima voljenih osoba. Oni uvijek osjete da nešto nije u redu, koliko god ih nastojali udaljiti od takvih situacija misleći da je to za njihovu dobrobit. U nekom trenutku razvoja i sami počinju preispitivati svoje postojanje, a kako ćemo im to prezentirati ovisi o našem stavu prema tome."
Spominje slikovnicu njemačkog autora Wolfa Erlbrucha "Patka, Smrt i tulipan" u kojoj se Patka i Smrt sprijateljuju, ali prije toga, predvidljivo, stoji zaplet - Patka se osjeća nelagodno u prisutnosti smrti, zapravo, nije joj jasno što se događa. "Smrt joj kaže da je ona tu za svaki slučaj. To mi je baš lijep prikaz smrti kao dijela života. Uvijek je tu uz nas, a jednog dana će nas i ispratiti."