Film Roberta Bressona "Baltazar" dočekan je u Europi s obožavanjem, Jean-Luc Godard, tada već veliko ime europske kinematografije, napisao je da svatko tko ga vidi mora biti zadivljen, jer "taj je film zaista čitav svijet u sat i pol". U Americi se uvažena kritičarka Pauline Kael ogradila da premda neki smatraju taj film remek-djelom, "on može biti mučno dosadan i uvredljivo svetački", dok se Ingmar Bergman, tada u svojoj krajnje nenadahnutoj fazi (kraj šezdesetih i početak sedamdesetih), požalio da mu je film o magarcu krajnje zamoran, ljudi ga puno više zanimaju.
Za one koji ne znaju, "Baltazar" je zbilja film o magarcu, životinja je čak i krštena pod tim imenom, ali u njemu ima i puno ljudskih likova, koji se prema Baltazaru odnose kao što je i uobičajeno, kao prema stoci. Impresivno je, međutim, kako je Bressonovo ostvarenje s vremenom dobivalo na cijeni, stavljali su ga na listu najboljih filmova svih vremena (na primjer Michael Haneke), ali su pravljene i nove verzije, na primjer, u Indiji "Magarac u bramanskom selu" Johna Augusta, koja je proglašena najboljim filmom na tamilskom jeziku. Nadahnuo je i "Wiener-Dog" Todda Solondza iz 2016., no svakako je najviše pažnje privukao lanjski "EO" Jerzyja Skolimowskog, taj je podijelio nagradu žirija u Cannesu s talijanskim filmom "Osam planina", a kasnije je nominiran i za Oscara. Šteta što ga nije dobio, međutim, prednost je imao njemački antiratni spektakl "Na Zapadu ništa novo".
Skolimowski je reprezentativni predstavnik poljskog novog vala, koji je samo u početku njegovao prepoznatljiv autorski stil ("Lični opis", "Walkover"), da bi kasnije uporno iznenađivao odabirom tema i redateljskim rukopisom. "EO" se zbilja naslanja na "Baltazara", to od redatelja nikad ne bi očekivali, njegov je protagonist magarac koji nastupa u cirkusu (takve scene postoje i u Bressonovu filmu, a ima još puno sličnih detalja), međutim, u politički korektnoj Poljskoj više nije bilo dozvoljeno eksploatirati životinje za zabavu. EO (tako svi zovu magarca) baš nije oduševljen takvom brigom za njega, u cirkusu je s njim nastupala naočita Kasandra, koja ga je voljela i štitila, a sad je završio kao ispomoć na nekakvom seoskom posjedu. Bitna je razlika između filma Skolimowskog i "Baltazara" je u tome što su događaji prikazani iz perspektive magarca. Istina, ne uvijek, poljski redatelj ne voli suvisli prosede, tako da se u jednoj sceni EO predstavlja poput robota iz Marvelovih filmova (nakon što ga nogometni huligani prebiju gotovo na smrt), a u drugoj nas iznenađuje igrani umetak sa Isabelle Huppert i Lorenzom Zurzolom, potonji igra lutalicu koji dovodi magarca na imanje svoje pomajke i ne sluteći da to više nije njegov dom.
U svim drugim prizorima EO je u prvom planu, ima čak i njegovih subjektivnih kadrova, iskrsavaju slike Kasandre i njezine nježnosti prema njemu, donekle ga zastrašuju stvorenja na koje nabasa noću u šumi i još koješta. Kao i većina takvih filmova, ovo je priča o Europi danas, gdje ti prerežu vrat na parkingu kraj benzinske stanice i osim policije nitko se zbog toga ne uzbuđuje. "Baltazar" završava potresnom scenom u kojoj magarac umire okružen stadom ovaca, dok je finale kod Skolimowskog poput udarca maljem. To ne vrijedi prepričavati, mora se pogledati.
EO
film ceste (kino)
Poljska.-Italija, 2022.
R: Jerzy Skolimowski
G: Hola, Tako, Marketta, Ettore, Rocco i Mela (šest magaraca koji su igrali EO-a)
ocjena: 5