U svijetu u kojem je glavno pitanje možemo li stvarnost znati ili smo osuđeni na njezinu jeftinu, virtualnu, medijsku, društvenomrežnu kopiju, simulaciju - Nathan Fielder radi jedinu stvar koju komičar danas može. Ide drugim smjerom. Savršenom simulacijom pokušava doći do neke bolje stvarnosti.
Objasniti glavnu pa čak i filozofsku ideju iza novog reality showa "The Rehearsal", "Pokus" na HBO-u, kanadskog komičara Nathana Fieldera, kralja nelagodnog (cringe) humora, "ozbiljne komedije" i tipa za kojeg je poznati voditelj Jimmy Kimmel jednom prilikom rekao da je "obmanjivač" jer, za razliku od svojih zanimljivih projekata, izgleda kao potpuni bezveznjak, nije lak posao. Ali može se svesti na pitanje: što kada bismo za svaku važnu životnu situaciju prvo mogli imati generalnu probu? Kada bi, recimo, bračni par, prije nego li odluče imati dijete, mogao isprobati roditeljstvo u sigurnim i do posljednjeg detalja isplaniranim uvjetima ili kada bi se težak razgovor s roditeljima ili prijateljima prvo mogao izvježbati s glumcima pa proći svaki mogući pravac u kojem bi taj razgovor mogao otići? Možemo li, i trebamo li, pokušati eliminirati svaku neizvjesnost iz naših života?
Nathan Fielder, najpoznatiji po kultnoj emisiji "Nathan for You", koja je išla od 2013. do 2017. na Comedy Centralu, a u kojoj je tobože pomagao malim poduzetnicima, trgovcima i obrtnicima da ožive svoje poslovanje, s potpuno sumanutim i ponekad okrutnim idejama, u "Pokusu" zapravo radi isto. U "Nathan for You" Fielder je bio autistična, nešarmantna i bljutava verzija Cesara Millana, šaptača psima, ali umjesto vlasnicima kućnih ljubimaca, pomagao je vlasnicima malih biznisa da poprave svoje poslovanje. "Završio sam poslovnu ekonomiju na Sveučilištu Victoria s dosta dobrim ocjenama", govorio je svojim klijentima koji su često sumnjali u njegove sposobnosti, a i dobre namjere. Opravdano. Jednom je vlasniku trgovine sladoledom tako predložio da uvede novi okus - drek. Okus naravno nije bio hit, ali je bio briljantan marketinški trik. Drugom klijentu, vlasniku lokala, predložio je da zaobiđe zakon zabrane pušenja u prostoru tako da svi gosti u kafiću postanu glumci eksperimentalnog kazališta. Ako gosti puše i piju iza zastora i ispred publike, onda to nije kršenje zabrane pušenja nego - umjetnost. U "Pokusu", Fielder je i dalje autistični Cesar Millan, ne za biznis nego za ljudske sudbine, ali s jednako sumanutim i nevjerojatnim idejama. Naime, sada pokušava ljudima osigurati generalnu probu za bilo koju važnu i strašnu životnu situaciju koju trebaju proći. Međutim, njegovi pokušaji da napravi savršenu simulaciju tog događaja, koju bi njegovi klijenti prolazili i vježbali, često vode do nevjerojatne, skupe, pretjerano razrađene i moralno dvojbene krajnosti.
Ovako to funkcionira. Prva epizoda, Kor Skeete, 50-godišnji učitelj iz Brooklyna i ljubitelj pub kvizova, želi prijateljici Trish s kojom je u kviz timu priznati laži: tvrdio je da ima magisterij, a ima samo prvostupničku diplomu. Želi priznati da je godinama lagao oko stupnja svog obrazovanja, ali se boji njene reakcije. Javlja se Fielderu i traži ga pomoć. I tu stvari postaju gotovo nevjerojatne. Prvo, Skeet planira laž priznati na pub kvizu u njihovom omiljenom kafiću. Zato Fielder nalazi hangar i u njemu sagradi savršenu, identičnu repliku tog njujorškog kafić, do zadnjeg barskog stolca, ventilatora na stropu i fotografije na zidu, gdje će ovaj vježbati svoje priznanje. Drugo, Skeet to planira učiniti nakon kviza, a kako je važno Trish držati u dobrom raspoloženju, Fielder odluči da moraju pobijediti na kvizu. Kada poštenjačina Skeet ne pristane na varanje, Fielder nalazi drugi način. Saznaje pitanja i svojem ih klijentu daje odgovore kriomice, subliminalno, upakirane u svakodnevni razgovor, tako da ovaj ne skuži da zapravo varaju. Također, Fielder poduzme i detaljnu analizu prijateljice Trish, njezinih manirizama, karakternih osoba i gesta kako bi glumica "lažna Trish" što vjernije mogla ponuditi njenu autentičnu reakciju na priznanje.
Na kraju, kada "stvarno" priznanje Skeeteove velike laži prođe glatko i bez prevelike pompe - Trish kaže da joj njegovo obrazovanje nije ni važno - gledatelj i dalje ostaje pod dojmom da je svjedočio jednom mučnom i neugodnom iskustvu. Naime, sve je u "Pokusu" neugodno i "cringe" kao u bilo kojem drugom realityju poput "Ljubav je na selu" ili "Lovci na nekretnine". Čak je, kao u spomenutim realityjima, potpuno očita činjenica da je sve namješteno, umjetno, "skriptirano", ali se to nikada izričito ne kaže. No, dok u tipičnom realityju ljudi sudjeluju jer očajnički žele riješiti neki svoj problem, naći ljubav, stan ili izgubiti kilograme, a na kraju se njihovi problemi okrutno eksploatiraju za pitku i bezumnu zabavu svekolikog gledateljstva, u "Pokusu" nas Fielder suočava s nama samima. Točnije, s neugodnim i bolnim portretom ljudskog stanja i pitanjem: zašto pokušavamo sve kontrolirati? Trebamo li ići u takve krajnosti (graditi setove i zapošljavati glumce) samo da bismo doskočili slučajnosti i neizvjesnosti života? Ili još apstraktnije, možemo li uopće rekonstruirati stvarnost do te mjere da više ne možemo razlikovati ono konstruirano od onoga stvarnog? To je posljednje pitanje ohrabrilo neke kritičare da povuku paralelu između Fieldera i redatelja Charlieja Kaufmana (Biti John Malkovich, Adaptacija). Kažu da je Fielder, prenoseći dilemu fikcije i fakcije na koncept televizijskog "reality showa" (koji je sve samo ne reality) zapravo postao "Kaufman komedije", a "Pokus" njegova trash-TV inačica Kaufmanova filma "Sinegdoha, New York". U tom Kaufmanovom mirnom, artsy-fartsy filmu, s temom umjetnosti koja imitira život i obrnuto, potišteni kazališni redatelj (pokojni Philip Seymour Hoffman) pokušava napraviti megalomansku predstavu koja će vjerno odražava sam život. Za to koristi dvojnike i veliki set koji na kraju, s obzirom na to da mora odražavati cijelu zbilju, postaje gotovo veličine cijelog New Yorka (ili barem njegov djelić koji predstavlja cjelinu).
U svakom slučaju, usporedba Fieldera s Kaufmanom, stajala ona ili ne, ne umanjuje činjenicu da je Fielder "reality", tu maloumnu zabavu za kućanice, odvukao u stvarnije, iskrenije, pametnije krajnosti. I što nam to govori? Na koncu dovodi nas to do jednog presudnog, kulturološkog i vjerojatno generacijskog pitanja. Zašto je komedija danas toliko ozbiljna? Zašto su danas komičari ti koji se love u koštac s najtežim pitanjima našeg postmodernog stanja? Pogledajmo samo stand-up. Kako je došlo do toga da imamo jednog Davea Chappellea, tvorca kultnog Tyronea Biggumsa, koji danas prodaje kulturne ratove pod komediju kako bi od Netflixa uzeo što više love? Ili, na drugoj strani, jednu australsku komičarku Hannah Gadsby, koja kroz svoj stand-up publici podvaljuje teške teme homofobije, seksizma i rodnog nasilja plasirajući ih tako da se publika čak boji nasmijati. Pa onda Eric Andre koji balansira na oštrici nihilizma ili Bo Burnham koji melankoličnom komedijom pokušava liječiti svoju depresiju. Da, netko će reći da je komedija oduvijek bila ta u kojoj su se mogle maskirati ozbiljne teme, ponajviše ozbiljna politička i društvena kritika pa ni danas nije drugačije (to je štik Sache Barona Cohena). No, ipak se čini da je ovo drugačije. Rekli bismo da današnja ozbiljna vremena traže ozbiljne komičare. A vremena su, kvragu, ozbiljna kada jedan ukrajinski komičar Volodimir Zelenski mora u najvećem ratu novog vijeka zbrajati žrtve na ratištima, umjesto da zbija šale na televiziji.
I isti trend ozbiljne komedije nalazimo na televiziji. Izdanci tog modernog komičarskog pravca, koji se naziva još i "reality comedy", među ostalima su Fielder (s obje serije "Nathan for You" i "Pokus"), John Wilson ("How to with John Wilson") i Joe Pera ("Joe Pera talks with you").
New York Times to je nedavno nazvao "tihom revolucijom" u komediji.
A revolucija je upravo u tome što nijedna od tih komedija - nije samo komedija. Uzmimo za primjer prvi Fielderov projekt "Nathan for You". Premisa je jednostavna, on uz pomoć najglupljih ideja pomaže malim obrtima da zarade. No, na jednoj drugoj razini, on upravo kroz to raskrinkava cijeli medijsko-marketinško-poslovni svijet (pa se sve četiri sezone te serije nekako čine kao uvertira u "Pokus"). Evo jedne briljantne Fielderove poslovne ideje koja igra baš na kartu lažne percepcije, medijske simulacije i potpune ljudske otuđenosti od stvarnosti. Javi mu se vlasnik tvrtke za selidbu da ima problem sa zaposlenicima, često odlaze, a on im ne želi dati veće plaće. Treba rješenje. Fielder, pametnjaković kakav jest, vlasniku tvrtke predstavi genijalnu ideju - on to naziva "Pokretom". Riječ je o revolucionarnom programu tjelovježbe koji se prikladno sastoji od nošenja teških predmeta i kutija stepenicama, a garantira mršavljenje i formu. Naslućuje Fielder da bi se obični ljudi, očajni za jednostavnim self-help rješenjima, mogli sami javljati tvrtkama za selidbu i još im plaćati kako bi mogli nosili teške kutije i sudjelovali u novom programu "Pokreta". Fielder unajmi bodybuildera, zaštitno lice programa, koji govori da je tobože razvio mišiće isključivo nošenjem kutija po selidbama, a unajmljuje i ghost writera da napiše cijelu njegovu biografiju i priručnik "Kako je Pokret promijenio moj život". Ubrzo, "Pokret" dolazi na sve nacionalne televizije i zaluđuje lakovjerne kućanice, gladne uvijek novih trendova i lažnih revolucionarnih metoda mršavljenja. A ako je na televiziji, mora biti istina, zar ne?
Sličan je sudar s realnošću prisutan i "How to with John Wilson" (u toj je seriji Fielder producent). Ova je serija ipak, koja se, ukratko, bavi neobičnim njujorškim situacijama i ljudima, za razliku od "Pokusa" i "Nathana", nešto manje okrutna u realizaciji. Osnovna ideja: američki redatelj John Wilson kamerom šeće New Yorkom i u nekom cinéma vérité stilu bilježi sve što je zanimljivo, paralelno pokušavajući ponuditi nekakav "tutorial" za život (kako očijukati, kako napraviti savršen rižoto, kako poboljšati pamćenje). Ali ono što je pravo blago te serije jesu scene u kojima Wilson samo upali i usmjeri svoju kameru u pravom smjeru. A to je bizaran spektakl njujorške svakodnevice koji je istovremeno smiješan, tužan i šokantan. Tako, recimo, nalazi tipa koji ima napravu za potezanje (povećanje) penisa, a koji se ne libi to demonstrirati na televiziji, pa tipa koji se dopisuje sa seksualnim predatorima i onda ih nagovara na sastanak kako bi ih prebio, pa tipa koji sve svoje pokućstvo hermetički plastificira da ga što duže sačuva, pa teškog partijanera koji do kraja epizode priznaje da mu je najbolji prijatelj počinio samoubojstvo i da s time teško emocionalno izlazi na kraj.
Ukratko, kada bismo u rečenici morali reći što je to što veže ove televizijske serije, "reality komedije", koje se usput prikazuju na HBO-u (uključujući i "Joe Pera talks with you") bila bi to nekakva ljudskost. Ljudskost kod Nathana Fieldera dolazi kao gorak podsjetnik da se sve teže snalazimo u ovom svijetu "sa sve više informacija, a sve manje smisla", a kod Johna Wilsona u tome da na ekran stavi komplicirano ljudsko stanje, život bez filtera, ali i bez osuđivanja. Na kraju, tu je i ugodna, topla komedija o kojoj još nismo govorili "Joe Pera talks with you". Komičar Joe Pera kojeg još nazivaju "komičarem božićnih džempera" ili "djedovskim komičarem" također je napravio jednu mini revoluciju. Umirujuća, penzionerska, "xanax komedija", kako je zovu - o potpuno nevažnim stvarima kao što je uzgajanje graha, minerologija i planinarenje - čudesno je zaradila kultnu sljedbu onih kojima je dosta hektične svakodnevice i žele se opustiti uz priče kakve bi nam naš djed ispričao.
Sad, pitanje koje će vjerojatno ostati neodgovoreno. Kome zbilja treba ozbiljna komedija? I zašto uvijek pokušavamo napraviti nešto važno, pametno i duboku od onoga što bi trebalo biti zabavno, jednostavno i eskapistički? Tko zna. Mjesta vjerojatno ima i za jedno i za drugo. Ali, u današnje vrijeme, vrijeme neizvjesnosti, neki bi nam "Pokus" vjerojatno dobro došao. Štoviše, nekakva komedija koja bi nas podsjećala da smo ljudi, nazovimo je "komedija s ljudskim licem", bila bi nam prijeko potrebna. Pa makar to bilo lice Nathana Fieldera, Johna Wilsona ili Joea Perae.