Onoliko koliko su stihovi Vjekoslave Huljić južnjačka ‘stvarnosna poezija‘, a jesu, toliko je ‘Garbura‘ filmska stvarnosna proza

Tijekom ove filmske sezone, nekoliko je hrvatskih filmova imalo zapažene premijere na jakim inozemnim festivalima. "Stric" je igrao u Karlovim Varyma, a "Sigurno mjesto" skupilo svu silu nagrada od Locarna i Cottbusa do Sarajeva i Beograda.

Solidan inozemni rezultat tih filmova nije (bio) iznenađenje. Riječ je bila o naslovima o kojima se unaprijed kuloarski pričalo kao o vrućoj robi, ili su ih radili redatelji koji su ranije imali zapažene kratke filmove. No, jedan se od hrvatskih filmova ove godine prišuljao inozemnom uspjehu gotovo neopazice. Riječ je o humornoj drami "Garbura" trogirskog redatelja Josipa Žuvana koja je svjetsku premijeru imala u programu festivala u San Sebastianu. O tom se filmu nije puno pričalo. Snimljen je uz skroman budžet tijekom pandemije. Redatelj filma uglavnom je iskustvo stjecao na sapunicama, a kratki su mu filmovi bili solidni, no ne jako nagrađivani i hvaljeni. Na koncu je Žuvan sa svojim prvim filmom ušao na vrlo dobar i ugledan festival, a k tomu tamo dobio i lijepe kritike.

Film "Garbura" nastao je prema scenariju kojeg je Žuvan pisao još kao student druge godine splitske akademije UMAS. Školovanje je potom nastavio u Zagrebu, napravio prve profesionalne filmove, radio godinama na sapunicama, da bi se kao iskusniji vratio tekstu koji je tada bio star gotovo deset godina. Bio sam u prilici u vrijeme nastanka čitati izvorni scenarij "Garbure". Kad sam ove jeseni pogledao film, ponajviše me iznenadilo kako se malo izvorni tekst nakon deset godina promijenio. Kod mnogih redatelja scenariji u hodu mutiraju, mijenjaju se i preobražavaju do neprepoznatljivosti. Žuvan je- izgleda- vrlo rano i čvrsto znao koji film želi snimiti, i držao se toga.

"Garbura" se zbiva na obodima neke dalmatinske konurbacije, u kvartu divlje gradnje na rubu grada koji bi mogao biti Šibenik, Trogir ili Split. Mjesto radnje je ulica bez asfalta i oborinskih kanala. U ulici su dvije obitelji koje su u desetljetnoj zavadi. Stjegonoše zle krvi su dvoje najstarijih, baba u jednoj obitelji (Asja Jovanović) i djed u drugoj (Zdenko Jelčić). Razlog svađi proizlazi izravno iz urbanističkog meteža: obitelji se glože zbog neriješenog oborinskog kanala. No- stječete dojam da su razlozi omraze dublji i dulji. U filmu se nenametljivo naslućuje da su među ostalim i politički. Jedna je obitelj katolička. Djed druge, Jelčić, bivši je jugoslavenski milicioner.

Junaci Žuvanovog filma su dvojica unuka (Franko Floigl, Mauro Ercegović Gracin). Njih su dvojica nerazdvojni prijatelji, što obje obitelji nevoljko trpe. Najmilije im je igranje priručnom pirotehnikom, uključujući naslovnu garburu (karbit). Lutaju ovlaš urbaniziranim pustopoljinama, klatare se po nadvožnjacima i šikarama uz kuće, eksperimentiraju s pirotehnikom i snimaju to da bi pustili na Internet.

Tenzija između dvije obitelji već je na početku filma očita. Ona međutim eskalira kad općina pokrene postupak asfaltiranja kolnog pristupa. Taj pokušaj zapne na tvrdoglavosti starijih. Istodobno, jedan od dječaka spozna da mu otac (Ljubomir Bandović) švrlja sa susjedom iz "neprijateljske" obitelji (Ivana Roščić).

Uz dvojicu dječaka, važne su u filmu i dvije majke. Obje su jednako patnice, obje žrtve višegeneracijskih kućanstava i dominantnih staraca: oca, odnosno svekrve. Jedna se od njih (Marija Škaričić) ukopava u poricanje. Druga (Roščić) utočište traži u preljubi, ali i u dalmatinskoj estradi koju po sav dan sluša. "Garbura" prikazuje lik(ove) kojima su Huljićevi hitovi glavni predmet kulturne konzumacije. Oni su im začin životu. No- junakinje "Garbure" kao da i žive život junakinja stihova Vjekoslave Huljić, svih tih pjesama o preljubnicama, ženama nevjernih muževa i "bižuterijama" koje su se spanđale s oženjenima. Za junakinje "Garbure" hitovi Danijele i Rozge su zamjena za Cosmopolitan i za "Seks i grad". Onoliko koliko su stihovi Vjekoslave Huljić južnjačka "stvarnosna poezija"- a jesu- toliko je "Garbura" filmska stvarnosna proza.

"Garbura" je u osnovi film o ružnom prostoru i čemernim ljudima koji žive loše živote. Unatoč tome film – i to je njegova najjača strana- ima nešto vedro. Film ima humora. "Garbura" je u žanrovskom smislu ono što Amerikanci zovu dramedy- smjesa sjetnog i humornog. Taj žanrovski miks u druga je vremena odlikovao najbolje sarajevske filmove (recimo, Pjera Žalice ili Srđana Vuletića)- a "Garbura" u nekim trenucima i podsjeća na njih. Žuvana krasi situacijska životnost i jezična uvjerljivost. Iz svake se scene filma vidi da svijet kojim se bavi razumije. Među ostalim, razumije i mlade likove: generacijska dinamika, dječački žargon, mentalitet i interesi ne izgledaju mu kao nešto što piše napamet. Žuvan vješto i uvjerljivo piše djecu, ali ih dobro i režira. Floigl i Ercegović Gracin odlično su odabrani, dobro glume i imaju uspjelu uzajamnu kemiju.

"Garbura" – međutim- ima i nezgrapnosti. Jedan od problema filma je to što su likovi dvije majke odviše slični: ne samo po dramskom usudu, nego čak i fizionomijski. Dvije junakinje imaju odviše podudarne situacije pa se te dvije fabularne linije sudaraju. Ljubomir Bandović koji glumi preljubničkog oca je dobar glumac, i svojoj ulozi daje nježnost koja dirne. No, proćelav i podeblji nije jako uvjerljiv kao preljubnik koji obara s nogu susjedu. Film je, nadalje, za jednu humornu dramu mrvu predug: dobro bi mu došlo trimanje koje bi ga skresalo za desetak minuta. Kako film ide kraju, humoristička sastavnica filma jenja umjesto da eskalira, što je šteta.

Te mane, međutim, ne kvare previše dobar dojam. "Garbura" je vedri film o nimalo vedrim životima, pitka humorna drama iz razizemlja stvarne Hrvatske. To je film koji zaslužuje da mu publika da šansu.