Finalisti ovogodišnjeg Zlatnog Studija u kategoriji najboljeg filma su "Murina" Antonete Alamat Kusijanović, "Zbornica" Sonje Tarokić te "Plavi cvijet" Zrinka Ogreste. Prva dva su debitantska i režirale su ga žene, no i treći, Ogrestin, svojom je tematikom također ženski film. U svakom slučaju, to je vrlo zanimljiv rasplet kada je u pitanju filmska kategorija.
Glasajte za pobjednika u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
- Jako mi je drago vidjeti koliko se promijenila situacija u toj ravnoteži u posljednjih dvadesetak godina. Na snimanju filma jedna mi je trinaestogodišnjakinja prišla oduševljeno shvaćajući da bi i ona mogla pisati i snimati jer joj je, gledajući mene, prvi put uopće sinulo da je to mjesto otvoreno svima. Zapravo, ni sama nisam bila svjesna što u široj slici znači ta naša prisutnost. No, tvrdim da ne postoji univerzalna "ženska pozicija" u filmu: različite živote živimo kao redateljice, snimateljice, producentice, glumice, filmske kritičarke. Pluralizam iskustava koje imamo jednak je pluralizmu tema kojima se bavimo i naših pogleda na svijet - smatra Tarokić.
Afirmacija darovitih žena
- U odličnom sam društvu. Sonja je moja jako talentirana kolegica s Akademije, jako uspješna redateljica mladog hrvatskog vala, a scenarist "Plavog cvijeta" Ivor Martinić koautor je na mojem sljedećem projektu. Prelijepo je biti u društvu generacije koja je jednako talentirana i ustrajna u svome radu - nadovezuje se sa svojim viđenjem finalista Kusijanović.
Iskusni Zrinko Ogresta ističe, pak, da koliko god može, uvijek nastoji ne komentirati nagrade, nominacije i postignuća slične vrste vlastitih filmova.
- Kada mi se takvo što dogodi, to nije, naravno, neugodno, ali lovorike nisu razlog zbog kojega se bavim filmom, a zadovoljstvo koje mi donesu brzo prođe. Lijepo je da su nominaciju izborile dvije mlade kolegice. Nije me to iznenadilo s obzirom na razinu njihovih filmova, a i opću klimu koja ide u prilog afirmaciji darovitih žena u svim umjetnostima. Znatno me više iznenadila ova moja nominacija.
Naime, ni ja, a ni moji najbliži nismo po društvenim mrežama, za mene bi se moglo reći da pomalo i zazirem od njih, a često mi se čini da rezultati ovakvih glasanja ovise i o vlastitom angažmanu upravo po društvenim mrežama. Što se pak tzv. ženske tematike "Plavog cvijeta" tiče, rekao bih kako ona nije rijetkost mojih filmova, štoviše. Od osam dugometražnih filmova koje sam dosad snimio, čak ih pet problematizira tzv. ženske sadržaje - kaže Ogresta.
U svakom slučaju, svaki od ova tri filma vrlo je specifičan i priča za sebe. O "Murini" se bez sumnje najviše pisalo i on je film s dosad najviše osvojenih nagrada, poput one u Cannesu i Puli.
- "Murina" dosad ima 22 nagrade na pedesetak festivala od svoje premijere u srpnju. To je zaista dobar omjer i festivala i priznanja. Međutim, važnija od nagrada je kinodistribucija filma koja kreće na svim kontinentima na proljeće i jako se veselim prezentiranju filma u kinima s publikom koja nije filmska. Posebno me zanimaju reakcije američke publike koja je tako divno primila film u Hamptonsu i Torontu. Film distribuira jedan od najboljih nezavisnih američkih distributera Kino Lorber i pripremamo se za tu avanturu po Americi. Mislim da Amerikanci imaju poseban senzibilitet za ovu priču - smatra Kusijanović.
"Nominacije su prilika"
Taj razgovor o nagradama nekako logično nameće pitanje koliko ju je iznenadilo što "Murina" nije izabrana za hrvatskog predstavnika za nagradu Oscar.
- Mislim da je jako bitno da se u hrvatskoj filmskoj industriji shvati da nominacija jedne zemlje za Oscara nije nagrada tom filmu, to je prilika. Pretpostavka da je uspjeh već ako si izabran da reprezentiraš svoju zemlju, da je to dovoljno, da si time nagrađen - je kriva. To je zapravo velika odgovornost i u najboljem slučaju prilika da ti tek nagradiš svoju zemlju. Druga kriva pretpostavka je da Hrvatska nema svog oscarovca jer nemamo dovoljno novca. Bosna ima dva oscarovca i znatno manje novca od Hrvatske. Ako industrija prepozna da neki film zemlje poput Hrvatske može imati uspjeh na Oscarima, onda velike kompanije investiraju svoj novac u taj film da bi on imao bolju viđenost. Mislim da u budućnosti trebamo uzeti u obzir ne te isprike zbog logistike, nego imamo li film za Oscara u koji će industrija investirati da bi se što bolje plasirao. Jako mi je žao što "Murina" nije imala priliku predstaviti Hrvatsku na Oscarima, ne razumijem izbore ni način na koji se provode pa mi je to teško dalje komentirati - uzvraća Kusijanović.
U realizaciji njezina debitantskog dugometražnog igranog filma, čija je protagonistica 16-godišnja Julija (Gracija Filipović), najteži trenutak bio je posljednji dan snimanja.
- Bili smo na Kornatima, zbog oluje je većina ekipe morala otići jer je postojala mogućnost da ćemo biti danima blokirani na otoku. Snimili smo jednu od zahtjevnijih scena na brodu u timu od pet ljudi. Četiri puta je padala kiša, vjetar i valovi, a zatim sunce. Taj dan je zapečatio moje samopouzdanje na setu, zbog toga mi je jedan od nadražih trenutaka, a spiritualno i emotivno je sa suncem došlo i olakšanje jer smo završili snimanje, veliki valovi poslije oluje bez daška vjetra, svi smo se bacili u to "mrtvo more". "Murina" je bila spremna za montažu - prisjetila se Kusijanović.
Što se tiče "Zbornice", taj film Sonje Tarokić, koja je za njega napisala i scenarij, bio je svojevrsno iznenađenje godine jer o njemu se malo znalo prije nego što je stigao pred publiku. Počeo je skupljati nagrade i dobre kritike, a od publike se mogu čuti same pohvale na račun filma.
- Tako dobar prijem filma cijeloj je našoj ekipi izrazito ganutljiv. Mislim da smo napravili film koji je silno human, koji je pritom lokalno autentičan, napunjen emocijama i značenjima. Na kraju se zbog takve višeslojnosti film dojmio šarolikom tipu ljudi, različitih ukusa, i mladima i starijima. I to je potpuno iznenadilo samu publiku zaista jednako koliko i nas - kaže Tarokić.
U središtu njezine priče je školska pedagoginja Anamarija (Marina Redžepović) i mlada debitantica nije ga baš uspjela lako realizirati.
- Producentica Ankica Jurić Tilić (Kinorama) vjerovala je u projekt od prvoga dana, no bez obzira na sav strani interes, prestižne radionice i nagrade na filmskim marketima, financiranje je bilo strašno teško i na kraju nije niti uspjelo. Tijekom svih tih šest, sedam godina truda i ekipa i glumci pristajali su biti dijelom ovog projekta temeljem velikog povjerenja, želje za radom, vjere u ideju. "Zbornica" je doista rezultat zajedničkih napora, film je kao dijete koje odgaja cijelo selo - ističe Tarokić.
Koji joj je bio najdraži, a koji najteži trenutak u realizaciji filma?
- Raznolikost i brojnost ljudi uključenih u film vjerojatno su zaslužne za oboje. Ponekad mi je rastrganost između sto likova bila vrlo teška, ali opet su upravo oni bili izvor najveće radosti. Pamtim vrlo ganutljive trenutke, poput druženja s Verom Zimom, ali i suludo pucanje od smijeha s Nives Ivanković, Maricom Vidušić... Kreiranje scena poput školske priredbe, kada se miješa više što je stvarnost, što film - djeca po strunjačama, školski zbor se krevelji, domar na ljestvama u košarkaškom košu, profesor i tajnica flertuju... Znali smo imati dojam da ta naša filmska škola zapravo postoji - otkriva Tarokić.
"Plavi cvijet" slavodobitnik je pulskog filmskog festivala s kojeg je otišao s tri Zlatne Arene: za najbolji film, režiju i glavnu glumicu.
- Film ima svoj život po međunarodnim festivalima, ali je televizijska premijera filma na nacionalnoj televiziji ono što s radošću iščekujem. Znam da će to biti ove godine, ali ne točno i kojeg datuma. "Plavi cvijet" je publika na moskovskom i inim festivalima, baš kao i ona naša u Puli, ocijenila izvrsnim ocjenama i nekako vjerujem da će ga jednako toplo, ako ne i toplije, primiti najšira televizijska javnost - govori Ogresta.
Iza ovog projekta, u čijem je središtu sredovječna razvedena Mirjana (Vanja Ćirić), kako je to već izjavljivao, stoji dramski skladan i lijep scenarij Ivora Martinića. U cijelosti je snimljen u Zagrebu, a kao i za druge njegove filmove, za nastanak mu je trebalo dvije do tri godine.
- I najdraži i najdelikatniji i najzanimljiviji trenuci rada ovoga filma vezani su uz moj rad sa središnjim glumicama filma: Vanjom Ćirić, Anjom Šovagović Despot i mladom Teom Harčević. Tu nije bilo mjesta ni najmanjoj pogrešci. Autentičnost, životnost i dojmljivost filma temeljito počiva na tom elementu. Rad je bio višemjesečan, precizan i rezultati su, čini mi se, vidljivi - zaključio je Ogresta.
