Godinu 2020. u hrvatskoj su kinematografiji obilježila tri filma s dalmatinskim ambijentom, ženskim junakinjama i jakim ženskim glumačkim izvedbama: "Tereza 37", "Mater" i "Mare". Ti su filmovi podijelili glavninu pulskih nagrada, pri čemu je "Tereza" ponijela najviše.
Ipak, ako je jedan film iskočio kako senzacija iz potaje ove godine, onda to nije ni jedan od igranih filmova, nego jedan dokumentarac: "O jednoj mladosti" Ivana Ramljaka. Opet se pokazalo da hrvatski dokumentarac živi zlatno doba, te da u kontinuitetu nudi dojmljivije naslove od igrane produkcije.
Što se regije tiče, 2020. su obilježila dva velika nacionalna projekta koji opisuju traumatska iskustva genocida vlastitih naroda: bošnjačkog u "Quo vadis, Aida?" i srpskog u "Dari iz Jasenovca". Državni projekt Vučićeve vlasti nismo još vidjeli, no iskustvo sličnih "državotvornih" projekata s obje strane Drine nuka na sumnju. "Quo vadis, Aida?" je - kao iznimka od tog pravila - zaista dobar film, i - da, zaista ima šanse ući u nominirane za Oscara.
U sjeni "Dare", srpski je film prošle godine iznjedrio niz malih, izvanrednih filmova novih autora: Ivana Ikića, Marka Đorđevića i Ivane Mladenović. Ti filmovi u Hrvatskoj redovno dobivaju festivalske nagrade. Nažalost, autori takvih filmova u Srbiji prerijetko ili nikako ne dobivaju narednu priliku.
Izbor najbolji filmova iz Hrvatske i šire regije Jurice Pavičića:
1. Quo vadis, Aida? (Jasmila Žbanić, Bosna i Hercegovina)
Film o srebreničkom masakru spada u one ideje na kojima se lako poskliznuti. Taj se film lako mogao izvrgnuti u šovinističku osvetoljubivost, samoviktimizirajući kič i političku pornografiju. Da je tomu tako, hrvatsku publiku ne treba uvjeravati, jer s takvim filmovima imamo bolna iskustva.
Najbolja stvar u filmu Jasmile Žbanić je ta da se - nije poskliznula. Izbjegla je većinu grešaka sličnih filmova. Za središte drame nije uzela pasivne žrtve, nego aktivnu žensku junakinju koja očajnički nastoji spasiti obitelj. Manje se bavila srpskim počiniteljima, a više stvarnim antijunacima filma: nizozemskim korpusom UN-a. No, ni njih nije prikazala kao plošne negativce, nego ljude bačene u bezizglednu situaciju, pijune koje je indiferentna birokracija ostavila na cjedilu. Osobita su vrlina filma glumci, od senzacionalne Jasne Đuričić do Bojana Isakovića u ulozi Ratka Mladića.
2. Moj jutarnji smeh (Marko Đorđević, Srbija)
Ovogodišnja regionalna senzacija stiže iz Kragujevca. Film debitanta Marka Đorđevića bavi se nastavnikom u srednjim tridesetim godinama koji nikad nije imao curu, a tlači ga dominantna majka (opet Jasna Đuričić). Sve se to zbiva u muzeju jugoslavenskog malograđanskog retro-dizajna. Đorđević je definitivno srpski Todd Solondz, s tim da Solondz odavno nije imao ovako dobar film.
3. Tereza 37 (Danilo Šerbedžija, Hrvatska)
Između tri slična i približno podjednako dobra filma koja su obilježili ovogodišnju Pulu, žiri je odabrao za pobjednika "Terezu 37". I ja bih na njihovom mjestu. "Tereza" je studija južnjačkog patrijarhata, dobro napisan i režiran film koji efektno koristi lokacije modernističkog Splita.
4. O jednoj mladosti (Ivan Ramljak, Hrvatska)
Dokumentarist Ramljak ispričao je život rano preminulog prijatelja koristeći crno-bijele fotografije iz njegove ostavštine. Priča o jednom životu kod Ramljaka se pretvara u generacijsku epopeju, film o "izgubljenoj generaciji" 90-ih, generaciji koja je zakasnila za rat, a stigla prerano za digitalno doba.
5/6. Mater (Jure Pavlović, Hrvatska)
Priču o ženi koja se vraća u zavičaj da bi skrbila o tiranskoj majci Pavlović je ispričao svirajući režijski na jednoj žici: dugim kadrovima, s junakinjom u stalnom krupnom planu. Unatoč tome, najjači su adut filma stvari koje naziremo uokolo: ambijent Neretve i efektni naturščici. Šteta što film nema bolji rasplet.
5/6. Oaza (Ivan Ikić, Srbija)
Ikićev film senzacija je ovogodišnje venecijanske Mostre: melodrama s tinejdžerima s razvojnim teškoćama koje glume sami sebe. Film je dramaturški spretan, odlično je režiran, a glavni mu glumci daju aromu moćne uvjerljivosti. Problem koji imam s filmom je samo taj što mi se čini da glamurizira samoubojstvo.
Izbor najbolji filmova iz Hrvatske i šire regije Nenada Polimca:
1. Tereza 37 (Danilo Šerbedžija, Hrvatska)
Prva scena koja vam se jako usiječe u filmu "Tereza 37" ona je u kojoj naslovna junakinja leži na krevetu u donjem vešu na leđima, zatim se preokrene, a iza nje ostane poveći krvav trag na posteljini. Tereza ustane, ode u kupaonicu po nešto čime će isprati neugodnu mrlju i zatim radnja ide dalje. Nema tu histerije, zapomaganja, očito je to nešto na što je žena već navikla, što nam se potvrdi i malo kasnije u ginekološkoj ambulanti.
Film se jako dobro snalazi u tom izlaganju u elipsama, scena na krevetu majstorski je primjer minimalizma koji zapravo sadrži bogate dramske naslage, a takvih je primjera bezbroj. Šaljivu primjedbu liječnice da pokuša s drugim partnerom shvatila je krajnje ozbiljno i čim joj se muž zaputi za Brazil, Tereza počinje seksualno eksperimentiranje. U okvirima domaće kinematografije - pa i stranog filma - to je revolucionaran koncept jer je izveden kao drama, a ne komedija. Odličan je scenarij glavne glumice Lane Barić, a i režija Danila Šerbedžije, koji dosad nije dao naslutiti da ima takav potencijal.
2. Quo vadis, Aida? (Jasmila Žbanić, Bosna i Hercegovina)
Redateljica filmova "Grbavica" i "Na putu" spretno je izbjegla patetiku u filmu o srebreničkoj tragediji, stavljajući u prvi plan službenu prevoditeljicu iz tog grada (blistava uloga Novosađanke Jasne Đuričić) koja uz natezanje sa svojim šefovima i bosanskim Srbima mora spasiti muža i dva sina. Osobna drama tako je potisnula spektakl, koji se po temi sam nametao, a scene ubijanja dočarane su elipsom. Zamašan je to pothvat s tek nekim manjim - ali zanemarivim - krivim koracima.
3. Otac (Srđan Golubović, Srbija/Francuska/Njemačka/Hrvatska)
U srpskoj kinematografiji dosta dobro funkcionira koncept kad se glavnina radnje svali na glavnog glumca, dosad ga je uspješno proveo Ognjen Glavonić u filmu "Teret" s Leonom Lučevom, a sad je taj zadatak podjednako impresivno obavio Goran Bogdan u socijalnoj drami zasnovanoj po istinitom događaju. Podjednako je zanimljiv dok se besciljno odmara pod mostom ili dok se svađa s mjesnom administracijom oko prava da zbrine vlastitu djecu. Motiv putovanja (tj. hodanja) koristi se i zato da se priča ne doima statično.
4. Glas (Ognjen Sviličić, Hrvatska/Makedonija/Srbija)
Minimalizam je poetika koja redatelju najviše odgovara (uostalom, on je i koscenarist filma "Otac"), tako da je svoga protagonista bez prevelikih objašnjenja ubacio u srednju katoličku školu i suočio s vjerskim ritualima koji su mu strani i koje ne želi podržavati. Zapravo, vrlo subverzivan film o tinejdžeru koji se pita da li Bog uopće postoji i nailazi na zgražanje okoline: njegovi vršnjaci također nisu osobiti vjernici, ali to prikrivaju konformizmom. Intrigantna studija mobbinga u sredini gdje se to najmanje očekuje.
5. Ribanje i ribarsko prigovaranje (Milan Trenc, Hrvatska)
Naš virtuozni dizajner, strip-autor, karikaturist i animator za svoj igrani prvijenac odabrao je krajnje neobičan projekt - ekranizaciju renesansnog spjeva Petra Hektorovića iz sredine 16. stoljeća u kojem tri protagonista, a jedan od njih je sam pisac u izvrsnoj interpretaciji Rade Šerbedžije, tri dana love ribu i usput se krijepe vinom. Govore arhaičnim dijalektom tako da su nužni podnaslovi, ima i flashbackova, fantastike, no sve to skupa poprilično drži pažnju.