Smrt u 102. godini

Holivudski scenarist Walter Bernstein intervjuirao je Tita usred noći na Visu

Nominiran je za Oscara za svoj predložak za film Martina Ritta ”Paravan”
 Robin Marchant/Getty Images/
Poznati holivudski scenarist u mladim je danima bio prvi zapadni novinar koji je uživo razgovarao s partizanskim komandantom

U subotu ujutro u svom domu na Manhattanu umro je Walter Bernstein, poznati holivudski scenarist, nominiran za Oscara za svoj predložak za film Martina Ritta "Paravan". Imao je 101 godinu i još u devedesetima neumorno radio na novim projektima, držao predavanja, a povremeno i putovao. Uz njegovo ime najčešće se spominje razdoblje "lova na vještice", antikomunističke histerije koja ga je prisilila da radi pod pseudonimom, što je iskoristio za priču "Paravana" u kojem skromni blagajnik (Woody Allen) pristaje izigravati scenarista grupi profesionalaca prisiljenih na anonimnost zbog nove političke klime.

Knjiga Davora Konjikušića

Tek smo nedavno doznali da ga trebamo pamtiti po još nečemu. Prije dvije godine Davor Konjikušić objavio je knjigu "Crveno svjetlo: jugoslavenska partizanska fotografija i društveni pokret 1941. - 1945." u kojoj je objavio i kraći intervju s Bernsteinom, a nedugo zatim naša kolegica Patricia Kiš još je iscrpnije komunicirala mailom s uglednim scenaristom za Jutarnji list. U čemu je stvar, zbog čega to zanimanje? Bernstein je kao mladić unovačen u američku vojsku, prije toga je već pisao za The New Yorker, a sada je postao suradnik vojnog lista Yank, što mu je poprilično proširilo obzore jer je nesmetano mogao putovati teritorijima pod kontrolom savezničkih snaga. U Kairu je upoznao Vladimira Dedijera i Milentija Popovića, koji su tamo bili na liječenju, razgovor se poveo o Josipu Brozu Titu, a Bernstein se zainteresirao kako bi mogao napraviti intervju s tada već legendarnim partizanskim vođom. Ovi su ustvrdili da to nije nikakav problem, međutim, Bernsteinovi pretpostavljeni nisu za to htjeli ni čuti.

Bio je svibanj, pripremalo se otvaranje Druge fronte (6. lipnja) i nije im trebao publicitet koji bi usmjerio pozornost nacista prema tom dijelu svijeta. Dedijer ga je uvjerio da to nema veze i tako je Bernstein iz Italije brodom stigao na Vis, a kasnije i do Drvara, gdje se upravo održavao partizanski kongres. I sam je bio u partizanskoj uniformi, ipak nije imao dozvolu za to putovanje pa bi ga neki američki ili britanski časnik lako mogao uhititi i vratiti natrag. Bio je impresioniran Titovom fizionomijom i vitkom linijom u sivoj uniformi, a termin za intervju dobio je usred noći, pomagala im je prevoditeljica koja se zvala Olga. Kako je rekao Patriciji Kiš, pitanja koja je postavljao Titu mora da su bila prilično naivna, ali on je bio prvi zapadni novinar koji je uživo razgovarao s partizanskim komandantom. Dogovorili su još jedan termin za intervju, međutim, taj je otkazan, jer su Titu u međuvremenu iskrsnule obaveze.

Na savezničke položaje vratio se avionom, zajedno s Randolphom Churchillom, sinom Winstona Churchilla, obojica su bili "pod gasom", što im je omogućilo da lakše podnesu ne baš bezazlen let. Bernstein je napisao razgovor, ali je taj stavljen pod embargo iz već spomenutih razloga. Ipak, dobio je svojevrstan publicitet jer je Associated Press, čiji je novinar napravio intervju s Titom telefonom, objavio na naslovnici da su mladom američkom novinaru stornirali važan članak.

Kad je rat završio, Bernstein je ostvario svoj san i zaputio se za Hollywood, još na fakultetu pisao je filmske kritike za studentski list i obožavao filmove, redatelj i producent Robert Rossen ponudio mu je ugovor, surađivao je bez potpisa na njegovu filmu "Svi kraljevi ljudi", kasnije nagrađenom Oscarom, a prvi regularni scenarij bio mu je za triler "Skini poljupcima krv s mojih ruku" s Joan Fontaine i Burtom Lancasterom. Počela je, međutim, već "crvena histerija", Bernstein tu baš nije bio u dobroj poziciji, jer se učlanio u Komunističku partiju, smatrao je to ispravnim, jer je ta stranka tridesetih godina uživala veliki ugled zbog stajališta o Španjolskom građanskom ratu, a njoj je pripadala i Bernsteinova teta. Na njezinu inicijativu nećak joj je održao predavanje grupi američkih komunista o susretu s Titom.

Četiri braka

Bernstein je tada bio previše sitan igrač da bi ga zvali na saslušanje, ali se unatoč tome našao na listama nepoželjnih. Pomogao mu je Martin Ritt, i sam osumnjičen kao ljevičar, međutim, radio je na televiziji i bio izvan dohvata holivudskih moćnika. Surađivao je bez potpisa na brojnim serijama i TV dramama, da bi ga napokon legalizirali 1958. na Rittovu filmu "Ta vrsta žene" sa Sophijom Loren i Tabom Hunterom. Odjednom je imao puno posla, radio na vestern komediji Georgea Cukora "Opasna đavolica", opet sa Sophijom Loren, zatim na jazz-drami "Pariški blues" s Paulom Newmanom, Sidneyjem Poitierom i Joanne Woodward, međutim, ono što ga je najviše zanimalo bili su društveno relevantni filmovi poput "Kritične točke" s Henryjem Fondom, koja se bavila hladnoratovskom krizom (kasnije je prerađena u TV dramu s Georgeom Clooneyjem, snimljenu uživo). Napisao je scenarij i za posljednji nezavršeni film Marilyn Monroe "Nešto trebao dati", no ono što je od njega ostalo danas slovi kao bizarnost.

Među njegove socijalno angažirane projekte ubrajaju se i "Zavjerenici" sa Seanom Conneryjem i Richardom Harrisom, drama o rudarskom štrajku, zatim "Ameri", realistična priča o vezama američkih savezničkih vojnika s engleskim curama (igrali su Richard Gere, Lisa Eichhorn i Vanessa Redgrave), a "Paravan" je ispao njegov najzapaženiji rad: isprva to nije trebala biti komedija (odnosno tragikomedija), no kad je angažiran Woody Allen, žanr se sam nametnuo: usput, drugi glavni glumac Zero Mostel i sam je bio žrtva "lova na vještice". Tu su još "Kuća u ulici Carroll", o infiltraciji njemačkih ratnih zločinaca u Ameriku, i TV drama "Momci gđice Evers", zasnovana na autentičnom slučaju iz ranih tridesetih o tamnoputim mladićima koji su bili pokusni kunići za cjepivo protiv sifilisa.

Bernstein se ženio četiri puta, imao je petero djece, a prema razdoblju kad je morao raditi pod pseudonimom čak je razvio izvjesnu nostalgiju: "Nije to bio tipični Hollywood, nismo jedni drugima podmetali noge, kad bi doznali da je netko u nevolji, nesebično bi mu pomagali. Tako nešto prije toga, a i poslije, bilo bi nezamislivo".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 00:10