Na Berlinskom filmskom festivalu premijerno je prikazan dokumentarni film "Kiss the Future" redatelja Nenada Čičin-Šaina, priča o snazi i ulozi glazbe u doba granatiranja i snajperske vatre u Sarajevu, od lokalnih ljudi koji tvrdoglavo i u očaju sviraju do Bone Voxa i U2.
Film pripovijeda o ulozi umjetnosti koja postaje oružja otpora i aktivizma, prati underground zajednicu koja je nastavila raditi, stvarati i živjeti tijekom opsade Sarajeva 1990-ih. Opsada grada traje godinama, življenje postaje čin prkosa, a rock i punk glazba nadahnjuju i odvraćaju od svakodnevne noćne more srpskih granata i snajpera.
Bono je tada, u jeku agresije na BiH, obećao da će doći u Sarajevo i da će u glavnom gradu Bosne i Hercegovine održati koncert. To obećanje je i ispunio 1997. godine.
Inspiriran lokalnim otporom, američki humanitarac koji živi u Sarajevu, Bill Carter, obratio se irskom bendu, globalno slavnom U2, pokušavajući vidjeti mogu li oni, koji imaju svjetsku vidljivost, pomoći u podizanju globalne svijesti o razornom sukobu. Bonov Vox i cijeli bend pristaje, njihova turneja koja se dogodila u ljeto 1993. pronijela je glas o o životima ljudi u gradu pod opsadom. Puštaju intervjue uživo s lokalnim Sarajlijama koji su posjetiteljima koncerta opisivali svoju ratnu svakodnevicu, život koji život nije.
Tad je, 1993., U2 javno obećao da će svirati u Sarajevu nakon što sukob završi. "Kiss the Future" prati i priču o tom obećanju, o poslijeratnom koncertu, održanom u jesen 1997. na kojem su U2 svirali pred više od 45.000 ljudi u oslobođenom gradu, nastupom koji živi kao bitna, snažna kolektivna uspomena među Sarajlijama.