Često smo među sobom, kao studenti etnologije na Filozofskom fakultetu, znali prepričavati jednu anegdotu: moja je prijateljica, koja je na ispit izašla prije mene, pala jer nije znala odgovor na pitanje o vjerovanju kako se nekoć prepoznavao vampir na Krku. Odgovor je, ako se dobro sjećam, bio da šepa na jednu nogu i da je rođen u krvavoj košuljici. Postojalo je i vjerovanje da je onaj koji ima neobičan pogled rođen s repom, koji mu je nakon rođenja otkinut.
Sve smo to učili kod profesora Vitomira Belaja i odgovorno tvrdim da se ni uz koga nisam zaljubila u etnologiju kao uz njegova predavanja. Uvijek ispočetka znao bi nas uvući svijet mitova i vjerovanja, a njegovo je područje bila jugoistočna Europa. S nama je na studiju bio i njegov sin Janko Belaj, danas priznati fotograf. Sa sinom Jurjem, arheologom, napisao je knjigu "Sveti trokuti - Topografija hrvatske mitologije".
Vitomir Belaj, profesor koji je odgojio generacije na Filozofskom fakultetu, preminuo je u 86. godini života. Rođen je 1937. u Mariboru u mješovitoj obitelji: od majke Njemice i oca Hrvata, a odgajan je trojezično, pa valja vjerovati da se i u ranom djetinjstvu zainteresirao za znanost o narodima, i kroz tu pripadnost više naroda.
U Zagrebu je pohađao IV. mušku gimnaziju, a 1961. diplomirao je etnologiju i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom je Fakultetu magistrirao 1966., a 1979. obranio je disertaciju "Kultni vrtići u Jugoslaviji i njihov etnološki okvir".
Njegova biografija kaže i sljedeće: bio je predstojnik Katedre za antropologiju, član Hrvatskoga etnološkoga društva, Hrvatskoga folklorističkoga društva, Matice hrvatske, osnivač Studija ethnologica Croatica te dekan na teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik. Dobitnik je i Nagrade za životno djelo Hrvatskog etnološkog društva.
Goran Pavel Šantek i Tibor Komar, kada su s Belajem vodili intervju u povodu njegova osamdeseta rođendana (Etnološka tribina: Godišnjak Hrvatskog etnološkog društva), u uvodu su napisali i sljedeće: "Prvi etnološki posao kustosa dobio je u Varaždinu 1961. godine, no već ga je u drugoj polovici 1960-ih zamijenio za onaj u muzeju u Ptuju. U tom razdoblju biva jedinim zaposlenim etnologom na prostoru koji omeđuju Zagreb, Ljubljana, Graz i Nagykanizsa. 1970. godine, ipak, dobro plaćen posao kustosa i stan u Ptuju mijenja za onaj mnogo slabije plaćen suradnika pa asistenta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i podstanarstvo. Cijeloga radnog vijeka potom ostaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, unatoč izvrsnim financijskim ponudama iz zapadne Europe."
Jedna je od njegovih najpoznatijih knjiga "Hod kroz godinu: mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja" (nakladnik je Golden Marketing).
Znanstveni je to rad u kojem autor rekonstruira i analizira strukturu i značajke mita kod praslavenskih naroda. Mit sam po sebi ne funkcionira, nego se njegov smisao može shvatiti kroz obredne činove različitih obreda pojedinih običaja. Svijet prahrvatskih bogova nazire se i u današnjim godišnjim običajima Hrvata. Knjiga je doprinos proučavanju i boljem razumijevanju poredbene slavenske mitologije, pa tako i hrvatske mitske predodžbe.
Tada je govoreći za Jutarnji među ostalim rekao sljedeće: "Stara slavenska božanstva bila su prilični lopovi, a to sam još i pristojno rekao. Vrhovna božica naših predaka, Mokoš, preljubnica je koja pola godine živi s mužem Perunom, a pola s ljubavnikom u njegovu podzemnom svijetu, suparnik Veles otima Perunu sina koji se oženi rođenom sestrom, a onda je prevari... Hrvatski je panteon nastanjen božanstvima koja se ne ponašaju svetački, nego vrlo ljudski: vole se i svađaju, kradu i varaju, popuštaju incestuoznim strastima, piruju i rađaju potomke - ali uvijek istim redom i uvijek iznova.
Knjigu je bio namijenio studentima, ali i običnim čitateljima kojima će, kako je rekao, "raspršiti uvriježene predodžbe o neukim poganima te otkriti dobro promišljen i ozbiljno obrazložen sustav.
Drevna poganska prošlost i kršćanstvo kojem Hrvati duboko pripadaju nisu u konfliktu. Sam Isus rekao je da nije došao "promijeniti zakon", nego ispuniti ga. Nije govorio o novom religijskom sustavu, nego o promjeni stava, o tome kako treba opraštati neprijatelju i voljeti bližnje. Belaj je dodao i kako su poganski Slaveni prihvatili kršćanstvo kao komplementarnu nadogradnju staroga poganstva.
O svojim je počecima rekao sljedeće u intervjuu Šanteku i Komaru: "Upisao sam etnologiju nakon mature 1956. godine. Odgovor dakle leži u zbivanjima oko mene prije 60 do 65 godina. Grozno pitanje. To je jedno od pitanja ‘o počecima‘ na kakva je teško, obično nemoguće odgovoriti. Poput pitanja mojih prijatelja: ‘Otkud smo došli mi Hrvati? Ti si etnolog…‘ Moram valjda početi ab ovo i reći da mojim jezikom nisam izvorni Hrvat.
Doma sam s mamom i s njezinim frendicama (njem. Freudinen) govorio njemački, vani u parku naučio sam, prikladno uzrastu, slovenski, a tata me je učio varaždinski. Možda će netko reći da je varaždinski hrvatski, no grubo se vara..."