Oni su art-terapeuti, a što to točno znači i kako art-terapija može pomoći osobama s teškoćama, objasnili su za Jutarnji u povodu panela koji se održao u okviru ovogodišnjeg Salona mladih. Petero hrvatskih art-terapeuta okupila je mlada kustosica Nevenka Šarčević, svjesna da se o toj vrlo zanimljivoj i, kako se pokazalo, efikasnoj metodi u domaćoj javnosti vrlo malo zna.
Profesorica povijesti umjetnosti Ivana Ježić najdulje se bavi art terapijom, još od 1990., kada je počela u Centru za autizam Zagreb predavati likovnu kulturu za učenike s blagim intelektualnim teškoćama, a pola satnice bilo je određeno za likovnu terapiju s učenicima s poremećajem iz spektra autizma prema programu odobrenom od Ministarstva obrazovanja. Autizam joj je, kaže, bio potpuno nepoznat poremećaj, kao i likovna terapija. Mnogo je stoga tijekom godina čitala, tražila terapijske poticaje te ih provjeravala u praksi. Od najveće pomoći bilo joj je poznavanje djela likovne umjetnosti i različitih tehničkih postupaka.
Danas likovnoterapijske radionice vodi diljem Hrvatske za djecu i mlade s teškoćama u sklopu raznih projekata u ustanovama za rehabilitaciju, odgoj i obrazovanje i stanovanje.
U svojem radu primjenjuje metodu likovne igre s elementima likovne kulture, uz vodstvo, poticaj, potporu i pomoć, a u širokome okviru terapijskih postupaka.
Profesorica Ježić podsjeća kako je likovna terapija u svijetu otkrivena još na prijelazu u 20. stoljeće, kada su u psihijatrijskim ustanovama opazili da se brže oporavljaju pacijenti koji slikaju nego ostali, i odjeknula je u javnosti kao senzacija.
"Likovna terapija uvijek donosi neko poboljšanje, potiče zadovoljstvo, povećava koncentraciju, produljenje vrijeme rada, širi interese za likovni jezik kao sredstvo neverbalnoga izražavanja, razvija opažanje, omogućava učenje pomoću umjetnosti itd." govori Ivana Ježić. "U pojedinim slučajevima bilo je nevjerojatnih pomaka u napretku."
Ova art-terapeutkinja, međutim, upozorava kako se likovna terapija uopće ne primjenjuje u školama, a u bolnicama je primjenjuje tek mali broj psihologa ili psihijatara koji su dodatno educirani za takav pristup pacijentima.
Jedan od psihijatara koji primjenjuje art terapiju je Ivan Barun, koji je ujedno i akademski slikar.
Likovnom se terapijom počeo baviti još tijekom studiranja na Medicinskom fakultetu kada se počeo educirati u tom području, uvidjevši da ona predstavlja spoj njegovih dvaju interesa - likovnosti i kreativnosti te mentalnog zdravlja. Tek poslije, nakon upisa Akademije likovnih umjetnosti, počeo je koristiti likovnu terapiju u kliničkoj praksi u Klubu "Zajedno" Klinike za psihijatriju Sveti Ivan, radeći s ljudima s različitim duševnim poteškoćama.
Likovna se terapija, tumači ovaj liječnik i umjetnik, može koristiti u radu sa svim dobnim skupinama, s djecom, mladima, odraslima i starijom populacijom. "Tu pripadaju osobe s različitim emocionalnim, bihevioralnim ili duševnim smetnjama, poteškoćama u učenju ili s nekim fizičkim hendikepom, tjelesnom bolesti koja umanjuje kvalitetu života ili duševnom bolesti koja zahtijeva dublje emocionalno procesuiranje. Naravno, namijenjena je i zdravim pojedincima koji imaju potrebu za nekim vidom psihološke pomoći i podrške."
Kako radi na Klinici za psihijatriju Sveti Ivan kao specijalizant psihijatrije, likovnu terapiju provodi u bolničkom okruženju s ljudima koji se tamo liječe od različitih kategorija psihičkih bolesti i poremećaja: psihotičnih poremećaja, poremećaja raspoloženja, poremećaja ličnosti, anksioznih poremećaja, akutnih reaktivnih stanja, itd., a s kojima postiže dobre rezultate.
U svojem radu s polaznicima dr. Barun koristi raznolike likovne materijale, od drvenih bojica, tempera, vodenih bojica do gline, kao i tehnika kolaža. "No, želim napomenuti kako sve može postati dio likovno-terapijskog procesa, pa tako prolijevanje vode po papiru, gnječenje gline ili deranje papira može pružiti i veću razinu emocionalne katarze i uvida nego estetski sjajno izveden rad."
Likovno terapijske seanse uvijek prilagođava, kako objašnjava nadalje, trenutnim potrebama grupe ili pojedinca. "Likovna terapija je svojevrsno igralište u kojem se mogu istraživati prisutni osjećaji, ali i testirati nove mogućnosti, te vjerujem da ako ljudima omogućimo da se slobodno izražavaju u sigurnom okruženju, sami će nesvjesno najbolje odabrati i materijal i metodu kroz koji će prikazati sadržaj kojim su u tom trenutku inspirirani. Općenito, na početku seanse moj je zadatak dovesti polaznike u kontakt sa samima sobom, zatim pružiti im priliku da improviziraju s likovnim materijalom, kao i ispričaju svoju priču te da na kraju dođu do nekog emocionalnog ili kognitivnog uvida."
Kad je riječ o efikasnosti art-terapije, dr. Barun ističe da rezultati znanstvenih istraživanja likovne terapije u osoba različitih kategorija duševnih smetnji pokazuju, a s time se i njegova subjektivna iskustva slažu, da je likovna terapija efikasna, jednostavna i vrlo zahvalna metoda u poboljšanju simptoma mnogih duševnih poremećaja kada ju primjenjuje kvalificirana osoba, što uključuje njezin profesionalni pristup, znanje i vještine, ali i sposobnost autorefleksije i empatiziranja. "Bavljenje umjetnošću u ovom kontekstu potiče psihološki odgovor relaksacije, pomaže nam doći u kontakt s vlastitim osjećajima kojih možda nekada nismo ni svjesni, pa tako one teške i bolne i izraziti. Umjetnost nam pomaže razvijati kreativnost, sagledati vlastiti život iz šire perspektive te mu dati naše vlastito značenje - sve što doprinosi i smanjenju simptoma poremećaja od kojih se osoba liječi. Nerijetko nakon likovnoterapijske grupe čujem polaznike kako kažu da se osjećaju lakše, opuštenije, stvorivši likovni rad i s više samopouzdanja i samopoštovanja te s više nade u budućnost."
Upravo bavljenje umjetnošću dalo je samopouzdanje i pružilo nadu u budućnost osječkom umjetniku Antoniju Renduliću, koji je art-terapiju počeo koristiti prije desetak godina kao dijete s teškoćama, a sada je koristi kao osoba s invaliditetom. "Umjetnost kao terapija bila mi je bijeg iz stvarnosti. Budući da sam doživio traumu, mogu slobodno reći traumu s velikim T, bilo mi je potrebno izlječenje, a umjetnost je, uz vjeru bila moja svakodnevica. U mome životu art-terapija je otkrila moj poziv, lakše sam odgovorio na životne odluke, točnije, stvorio sam samopouzdanje za odgovor na životna pitanja."
Svojim iskustvom u art-terapiji i kao specijalizant art-terapije, Antonio Rendulić danas pokušava pomoći drugim ljudima koji su u potrebi. Art-terapiju provodi u Klinici za kreativnost u Osijeku, Centru za autizam u Osijeku te u srednjoj školi u Osijeku. Polaznici su, priča, raznovrsni - djeca s teškoćama, štićenici domova za nezbrinutu djecu, domova za odgoj djece i mladeži, adolescenti, studenti sa stresom i mnogi drugi. On većinom provodi multimodalni pristup u art-terapiji, koji podrazumijeva slikanje, crtanje, uporabu kolaža, modeliranje, fotografiranje i mnoge druge vizualne tehnike. Takav pristup uvažava, kako objašnjava, osobni stil izražavanja svakoga klijenta, kao sredstvo komunikacije. Primjerice, u radu s djecom s neki od poremećaja iz spektra autizma najčešće koristi pozitivnu i ekspresivnu art-terapiju.
"Također spoj muzikoterapije, plesa i pokreta i art-terapije iznimno je zahvalan u radu s pojedincima. Art-terapija je integrativni pristup koji pojedincu, obiteljima ili zajednici omogućava oporavak uslijed traumatičnih ili izazovnih životnih razdoblja te poboljšanje kvalitete života u određenim okolnostima. Integrativni pristup olakšava pojedincu svakodnevicu te takvom pristupu i težim."
Izdvaja primjere u radu s hiperaktivnom djecom s aspekta autizma. "To su iznimno teški slučajevi, neverbalni, bez koncentracije... Morao sam svaku vježbu dodatno prilagođavati, dodavati i oduzimati, ali imalo je efekta i njihova koncentracija je iz nekoliko minuta prešla u seansu od pola sata, ako ne i dulju. Većinom sam kroz tehnike i materijale vježbao s njima finu motoriku ruku, vježbali smo interakciju očiju i ruku, iskoristio sam materijale do maksimuma, ulazili smo u materijal, ponajviše se radilo o glini i plastelinu, i takav je pristup izrazito ljekovit za ovakve primjere teškoća."
Tara Beata Racz psihologinja je i slikarica, a art-terapijom se počela baviti još za vrijeme studija. Završila je i dvogodišnju edukaciju koju provodi Hrvatska udruga za ekspresivnu art-terapiju, a još kao studentica, u suradnji s kolegom Ivanom Barunom, počela je volontirati u Klubu "Zajedno" PB-a Sveti Ivan, i to u projektu "Svijet i ja, ja i svijet", provodeći psihološko-kreativne radionice s elementima art-terapije.
Trenutno većinu artterapijskih radionica, edukacija i predavanja provodi preko Umjetničke organizacije Nahero, koju je pokrenula s Rajnom Racz, kazališnom redateljicom, i Marinom Živkovićem, saksofonistom i skladateljem.
Ova art-terapeutkinja koristi više metoda u svojem radu. Kad želi, na primjer, krenuti iz nesvjesnog u svjesno, najprije klijenta uvodi u stvaralački proces tehnikom vođene meditacije ili procesom aktivne vizualizacije. "Počinjemo opuštanjem tijela, a nastavljamo razvijanjem svjesnosti o svojim mislima i emocijama, kao i o senzacijama u tijelu. Jedna od tehnika je i da se emocije lociraju u tijelu te vizualiziraju, odnosno da im se podari određeni oblik. Zatim tražimo od klijenta da svoje emocije izrazi kroz neku umjetničku aktivnost - slikajući, plešući, pjevajući..."
Raznim inkluzivnim kulturnim manifestacijama, izložbama i likovnim kolonijama Blanka Stančić Puhak dugi niz godina promovira umjetnost i talent kod osoba s intelektualnim teškoćama. U Centru za rehabilitaciju Zagreb kao likovna terapeutkinja i voditeljica Inkluzivne galerije radi s odraslim osobama s intelektualnim teškoćama, u čemu je naglasak na promociji likovne umjetnosti. "Neizbježno je da je likovna percepcija kod ovih talentiranih osoba poseban i jedinstven likovni izraz koji treba uključiti u suvremenu hrvatsku umjetnost, a i šire. Uz izlaganja i razne suradnje s relevantnim umjetničkim organizacijama i ustanovama, već dugi niz godina ciljano radimo na tome".
Ova art-terapeutkinja smatra da bi art-terapija općenito trebala biti dostupna svim generacijama. "Trebalo bi krenuti od školskog sustava, gdje imate nastavne predmete poput likovnog odgoja jedanput tjedno. Kad govorimo općenito o kreativnim tehnikama, sustav trebamo posložiti kvalitetnije. Dok to silno očekujemo, uključite sebe i svoju djecu u što više likovnih, glazbenih i plesnih aktivnosti za dobrobit psihofizičkog zdravlja."