Na Venecijanskom arhitektonskom bijenalu zapravo nema arhitekture! To je ustvrdio Patrik Schumacher, direktor arhitektonskog ureda Zahe Hadid u Londonu, koji je nastavio voditi posao nakon smrti slavne arhitektice. Njegov post na Facebooku a pod nazivom Venice Biennale Blues prenio je popularni internet portal za arhitekturu i dizajn Dezeen i izazvao burnu raspravu.
Schumacher je prilično izravan i jasan te upozorava da na taj način Bijenale u Veneciji gubi poziciju vodećeg svjetskog arhitektonskog događaja. Prošlog tjedna otvorenu veliku međunarodnu izložbu arhitekture opisao je kao "anti-arhitektonski bijenale" gdje nacionalni paviljoni "odbijaju pokazati radove svojih arhitekata".
Pa tako u svome postu opisuje kako je u Giardinima obišao tek dvanaest nacionalnih paviljona i razočaran viđenim odustao od daljnjeg razgledavanja. Kao posebno loše navodi, između ostalih, Njemački i Francuski paviljon.
Iako iznimno uspješan, Schumacher je na prilično lošem glasu u dijelu globalne arhitektonske scene zbog svojih kontroverznih stavova. Po uvjerenju anarhokapitalist i libertijanaca koji drži da sve treba prepustiti slučajnosti slobodnog tržišta pa tako i problem stanovanja, 2018. godine je gostovao i u Zagreba na Danima Orisa. Već je ranije kritizirao Bijenale arhitekture u Veneciji.
"Većina nacionalnih paviljona, uključujući sve veće europske nacije poput Njemačke, Francuske, Španjolske, Ujedinjenog Kraljevstva, Belgije, Nizozemske, Norveške/Švedske, Finske, ali i Japana, Kanade, Australije i SAD-a, odbija pokazati rad svojih arhitekata ili bilo koje arhitekture," piše slavni arhitekt. I nastavlja postavljajući pitanje što kustosi očekuju da će javnost koja posjećuje bijenale ponijeti s događaja.
"Je li moja koncepcija arhitekture kao discipline preuska ako očekujem da ću vidjeti arhitektonski dizajn na arhitektonskom bijenalu?" pita. "Ne mislim tako. Kojim god društvenim, političkim ili moralnim problemima se želimo pozabaviti, način da pokažemo njihovu relevantnost za arhitekturu je kroz projekte koji tvrde da odgovaraju na ta pitanja", kategoričan je.
"Nikakav govor o ‘arhitekturi kao proširenom polju‘ ne može me uvjeriti da smo još uvijek na arhitektonskoj izložbi kada prostorom dominiraju dokumentarni filmovi, kritička umjetnička praksa i simboličke instalacije, dok arhitektonskih djela nema gotovo nigdje".
I dok će neki reći da je prikazivanje na velikoj izložbi zgrada koje su izgrađene prevaziđeni prošlostoljetni koncept, teško se, barem dijelom, ne složiti sa Schumacherom. Naravno da arhitektura nisu samo projektiranje i izgrađene kuće no konceptualne postavke pojedinih nacionalnih paviljona doista su na razini ne pretjerano uspješne dosjetke. I dok je Njemački paviljon, o čemu smo već pisali, izgledao kao unutrašnjost Bauhuasa, trgovine za alate i građevinske potrepštine, u Francuskom paviljonu nas je u jednoj prostoriji dočekao postavljen stage za koncert a u drugoj ostaci neke stare kazališne garderobe s haljinama i cipelama na šljokice. O čemu se tu radi? Teško je reći.
"Arhitektura se kao disciplina trenutno nalazi na prekretnici i mislim da to Bijenale na svoj način odražava", kaže Saša Begović iz 3LHD-a koji je bio ove godine na otvaranju izložbe u Veneciji. No, njegove je dojam Bijenala ipak afirmativniji a opservacije mnogo detaljnije i promišljenije od kolege Schumachera. "Vidio sam tu njegovu opasku i donekle ga razumijem, shvaćam što je želio reći. Istina, neki paviljoni su sami sebe uzeli za temu no bilo je tu i vrlo dobrih projekata. Mislim da je naš paviljon iznimno uspješan, da je na dobar način tematizirao oblike suživota čovjeka i prirode", kaže Begović koji je kao posebno zanimljive istaknuo paviljone Čilea koji se bavio endemskim biljkama te Slovenije koja je tematizirala tradicijske oblike gradnje.
Istina je, kako to već obično biva, negdje po sredini. Schumacher sa svoje konzervativne pozicije sasvim sigurno provocira prizivajući povratak klasične arhitekture iako nam je već odavno jasno da je ta disciplina mnogo više od projektiranja i novih, inovativnih tehnologija. Druga je stvar što, kada se arhitektura postavi kao široki koncept promišljanja načina na koji živimo, u taj koš se može strpati bilo što, pa i ideje i koncepti koji su potpuno bez ikakvog duha i komuniciraju neku posve tautološku poruku koja zapravo nikoga ne zanima.