Francuskoj konceptualnoj umjetnici Sophie Calle ovog je tjedna u Parizu otvorena izložba koja na jedan vrlo zanimljiv način otkriva kako je i gdje započela svoj umjetnički put. A započela ga je krajem 70-ih godina upravo na mjestu održavanja izložbe. No, te 1978. Sophie Calle nije slutila da će napuštena željeznička postaja zajedno s hotelom u kojem se odlučila nastaniti neko vrijeme jednog dana postati Musée d'Orsay, jedan od najposjećenijih muzeja na svijetu, a bogme ni da će ona biti jedna od najznamenitijih umjetnica na svijetu koja će tu izlagati. Imala je tada 25 godina i bio je to njezin period traženja. Na praznu je zgradu naletjela slučajno, lutajući Parizom, i tu provela gotovo dvije godine. Sobu 501 odabrala je kao svoju bazu, a vrijeme je provodila skupljajući dokumente, predmete i zapise bivših gostiju koje je pronašla u napuštenom hotelu, uključujući i bilješke upućene hotelskom zaposleniku zvanom Oddo, o čijem je identitetu počela maštati.
Mnoge od tih "trofeja", kako ih naziva, čuvala je više od 40 godina, da bi ih ovih dana vratila u njihov izvorni dom, nekadašnju željezničku stanicu i hotel, a današnji Musée d'Orsay, inače poznat po svojoj zbirci impresionističkih i postimpresionističkih remek-djela. Naslovljena je "Les Fantômes d'Orsay" ("Duhovi d'Orsaya") izložba prati formativne godine Sophie Calle, kada je bila gošća hotela "koja nikada nije platila račun" i predstavlja oko 300 predmeta - od zvona na vratima iz 19. stoljeća i brave s bakrenom ručkom preko crno-bijelih fotografija mlade Calle kako sjedi na prljavom madracu sve do recentnih fotografija praznog muzeja koje je umjetnica snimila tijekom pandemije.
Do izložbe je prema riječima voditelja suvremenih programa u tom muzeju došlo posve slučajno. "Upoznao sam Sophie na jednoj večeri, a kada mi je ispričala svoje prošlo iskustvo, odveo sam je glavnoj kustosici Sylvie Patry", rekao je Donatien Grau za The Art Newspaper.
"'Les Fantômes d'Orsay' je totalno umjetničko djelo koje miješa fotografiju, poeziju i readymadee. Otkriva jedinstvenu sposobnost tkanja priča Sophie Calle", naglasio je. Govoreći o konceptu, istaknuo je da je postav izložbe podijeljen u dva dijela, jedan je posvećen hotelu iz prošlosti, a drugi današnjem muzeju. "Spomenuti trofeji koje je Calle skupila tijekom svoje neobične rezidencije u napuštenom hotelu 70-ih predstavljeni su kao readymadei za koje je Calle zamolila antropologa Jean-Paula Demoulea da napiše legende, kao da su otkriveni tijekom nekog budućeg iskapanja. Drugi dio izložbe uključuje fotografije Sophie Calle, koja je tijekom izolacije imala muzej i njegovu zbirku samo za sebe i još jednom, nakon više od 40 godina, lutala sama po tim istim hodnicima."
U intervjuu koji je ovih dana dala The Guardianu Calle prisjetila se tih svojih ranih godina provedenih u napuštenom hotelu:
"Bila sam izgubljena. Upravo sam se bila vratila u Pariz nakon sedam godina odsutnosti." Ispričala je kako je kratko studirala sociologiju, ali je brzo izgubila interes. Njezin otac onkolog obećao joj je da će je financijski podržavati sve dok polaže ispite, pa je je nagovorila svojeg profesora da joj daje prolazne ocjene dok ona bude putovala svijetom. No, kada se vratila u Pariz, nije znala što bi sa sobom. "Tako sam počela pratiti strance na ulici. Mislila sam da će me odvesti na nova i neočekivana mjesta." Tijekom jedne takve ekspedicije naišla je na vrata na lijevoj obali Seine koja su je uvela u hotel bivše Gare d'Orsay. "Atmosfera je bila pomalo uznemiravajuća. Bio je potpuno napušten. Bilo je mrtvih mačaka i zvukova i nije bilo svjetla. Bilo je to divovsko, potpuno prazno mjesto".
Sjetila se i kako se prvi put uspinjala stubištem i tijekom nekoliko dana istraživala pet katova i 370 soba prekrivenih oronulim tepisima. Odlučila se useliti u sobu 501. "To je bilo mjesto gdje sam mogla biti sama i raditi ono što želim." A kada nije bila sklupčana s knjigom na kauču punom buha, kako je rekla, vrtjela bi se ispod pozlaćenih stropova plesne dvorane. "Bila je to nevjerojatna plesna dvorana i ostala je netaknuta."
Tijekom razdoblja kampiranja u napuštenom hotelu Calle, osim što je fotografirala mrtve mačke i sakupljala stvari, napravila je i prve važne radove - u veljači 1979. otišla je u Veneciju, gdje je, naoružana Leica kamerom i plavokosom perikom, pratila muškarca 13 dana. Snimke i zapise objavit će potom u knjizi "Suite Vénitienne".
U Parizu je, pak, razne ljude nagovorila da spavaju u njezinu krevetu, u kući njezina oca. Tijekom osam uzastopnih dana, 28 sudionika, među kojima i njezina majka, susjedi i poznanici, bilo je na spavanju kod Calle dok ih je ona fotografirala. Suprug jedne spavačice, inače kritičar i kustos, bio je toliko oduševljen projektom da ju je pozvao da pokaže gotovo dvije stotine snimljenih fotografija na Pariškom bijenalu, u Musée d'Art Moderne. "On je odlučio da sam umjetnica", priča danas Calle. "Ja sam se samo pretvarala da želim biti fotografkinja zbog oca. Onog dana kada sam došla objesiti svoje fotografije, prvi put sam ušla u taj muzej!" otkrila je.
Kada se nakon ljetovanja te iste godine, međutim, vratila u svoj skvot, našla je gradilište na njegovu ulazu. Nije znala da se njezino dragocjeno skrovište pretvara u ono što će postati muzej svjetske klase. Ušla je samouvjereno, pozdravila graditelje i povukla se u svoje odaje. "Napadali su moj teritorij. No, onog dana kada sam naletjela na arhitekta na petom katu, znala sam da je kraj. Otišla sam i više se nisam vratila."