Jedan od highlightsa ovogodišnjeg Festivala svjetla multimedijalna je instalacija "Tebe nema, jao srcu mome" koju potpisuju Ana Hušman, Ivan Marušić Klif i Ivona Eterović – tonota.
U tom svom zajedničkom projektu istražuju, kako tumače, tradicijsku glazbu, ženski rad, sakupljanje i okupljanje, zajedništvo.
„Kao polazište uzimamo glas, točnije južnoslavenske narodne pjesme koji su vrijedna tradicijska baština s ovih prostora, koji su polazište, pokretač i aktivator radnje u prostoru. Zvučna slika funkcionira kao trodimenzionalno polje u kojem se glasovi i instrumenti neovisno kreću u prostoru oko gledatelja. Na glazbu se nadovezuje vizualna kompozicija koju smo proizveli manipulacijama biljaka, optičkih leća i stakala na analognim projektorima - grafoskopima i episkopima. Tako dobivene snimke smo potom montirali u vizualne kolaže koji se reproduciraju na uistinu ogromnom platnu u prostoru Zagrebačkog plesnog centra“, opisuju autori rad iza kojeg stoji cijeli kreativni tim: montažerka slike Iva Kraljević, zbor koji čine Marta Kolega, Dunja Bahtijarević, Julijana Lešić, Lana Hosni i Tajana Josimović, dok je trubu odsvirao Luka Halužan.
Kad je riječ o samoj ideji za rad, u kojem tradicionalnim južnoslavenskim napjevima daju novo ruho suvremene elektronske glazbe omogućujući posjetiteljima da uđu u prostor monumentalnih psihodeličnih projekcija i trodimenzionalnog zvuka, svaki od članova autorskog tima vodio se vlastitim umjetničkim interesima.
Tako Ivona Eterović – tonota kaže kako je u zadnjih nekoliko godina otkrila puno naših bendova i ansambla koji tradicionalnoj glazbi pristupaju na neki svoj način i bilo je pitanje vremena kada će krenuti raditi nešto s etnom.
“Kada sam otkrila različite forme južnoslavenskog napjeva, krenula sam ju spajati sa suvremenom elektronikom“.
Ani Hušman u fokusu je bilo bilje koje je, kaže, prije svega zanima kao arhiv, knjižnica ili kolekcija iz koje učimo.
“U trenutnoj situaciji u kojoj vrste nestaju iz dana u dan pitanje je što će nadolazeće generacije uopće više imati priliku susresti u prirodi. Mislim da promatrajući vrste bilja, njihov uzgoj i mogućnosti prilagodbe možemo mnogo toga naučiti o mogućim modelima suživota, načinima kako s drugima živjeti bez ugroze. Slučajnost i druge mogućnosti jesu ono što kontinuirano ispitujemo u produkciji, u zvuku, u slici i narativu“.
Ivan Marušić Klif uvijek kreće od lokacije, odnosno mogućih lokacija, mogućnosti koje one pružaju, te optimalnih kreativnih i tehničkih rješenja.
“Stvar kojom sam se dosta bavio na ovom projektu je izbor i postav projekcijske tehnike koju smo koristili za snimanje sirovih materijala, kao i finalni postav instalacije u dvorani ZPCa“.
Poseban štih cijelom radu daju južnoslavenski napjevi. Prva pjesma „Devojko Mari Hubava“ je iz Bugarske i prenosi, priča Ivona Eterović, razgovor između mladića i djevojke. On se njoj žali na rat i kako nema kuću, a ona njemu o mirazu. Zaključuju kako je njihova ljubav nemoguća.
Druga je iz Zadarskog zaleđa, točnije iz Polače i tipični je primjer dinarskog pjevanja. „U tim krajevima jedna strofa je jedna pjesma, tako da ih je za ovu prigodu snimljeno nekoliko. Naziv same instalacije uzet je iz jedne od njih“.
I dok su prijašnjih godina realizirali radove s tekstualnim narativom, govori Klif, ove godine su se odlučili za jedan drugačiji pristup, apstraktnu audiovizualnu instalaciju koja je prvenstveno iskustvena.
"Narativ gradimo kroz glazbu i pokretne slike, bez teksualnog predloška, što zapravo i nije nešto neobično za festival svjetla. Očekujemo da se publika opusti, uživi i uživa!"
Ivona Eterović - tonota smatra kako im je bilo važno osvjestiti publiku o ljepotama narodnih napjeva i naše kulturne ostavštine i kako ona može postati jako suvremena, svježa i nova.
“Jako dugo sam trčala za zapadom i slušala i pratila što rade. Kasnije sam shvatila zbog čega se vrhunski kuhari nakon svih godina školovanja vraćaju namirnicama iz rodnog kraja. Te namirnice su one s kojima su odrasli i dostupne su, poznaju ih detaljno i onda bi stvarno bilo šteta da padnu u zaborav. Tako je i s kulturnom baštinom s ovih krajeva“.
Ana Hušman kaže kako u ovom radu razmišljaju i o kolekcijama i arhivima bilja, onima poput botaničkih vrtova koji su osnovani u znanstveno nastavne svrhe kako bi poučavali liječnike prije svega u razlikovanju bilja, kako ne bi otrovali pacijente. „Opet su nam zanimljive žene koje su iz tog procesa posve izgurane, iako prisutne kao one koje vole i uzgajaju cvijeće. Kroz ovaj proces promatramo i pokušavamo afirmirati spekulativne i neprofesionalne načine gledanja i slušanja“.
Ovi nije prvi put da sudjeluju na Festivalu svjetla. Zajedničko svim njihovim projektima je da su društveno angažirani i svaki za sebe problematizira neku od relevnatnih tema za svakodnevicu svih nas. Smatraju da je za prostor koji takva manifestacija zauzima u Zagrebu izuzetno važno uvesti takve teme.
„Umjetnost je naš politički govor i kroz njega artikuliramo što nas muči. Koliko nam uspijeva pokušavamo povezati i uvezati muzeje, njihove arhive i izvesti ih u prostor grada, pokušati im naći ‘privremeni smještaj‘ i na taj način ponuditi novi pogled.“
Njihov prvi projekt za Festival svjetla bila je “Pripovjetka” iz 2017. koji je prvotno realizirana u okviru programa Bijele noći/Nuit Blanche.
Koristeći se osnovnim motivima basne, instalacija je kroz likove životinja aktualizirala relevantne teme za život u gradu, odnos prema javnom prostoru, arhitekturi i svakodnevici življenja u gradu.
Slijedile su „Super žene“ iz 2022. gdje su se fokusirali na važne i inspirativne žene koje su pisale žensku povijest u Hrvatskoj kroz njihove osobne priče. Te priče često su tužne i nesretne sudbine i smatramo kako je to tema o kojoj zaista treba govoriti.
Prošle godine bio je to rad “Zašto, ali zašto moram u školu”.
„To je pitanje koje smo mi kao djeca postavljali roditeljima i pitanje koje danas naša djeca postavljaju nama. Pokušali smo otvoriti raspravu na neka od tih izuzetno relavantnih pitanja veznaih uz obrazovanje u Hrvatskoj, pretrpan kurikulum, pritisak postizanja visokih ocjena kako bi se upisala srednja škola i drugi niz problema koji iz toga proizlazi a s kojim se svakodnevno susreću učenici, roditelji i nastavnici“.
Ana i Klif znaju se već dugo, više od dvadeset godina. Njihov prvi zajednički projekt bio je video za predstavu "BifeTitanik" Branka Brezovca. Uslijedile su produkcije za muzeje, interpretacijske centre i Festival svjetla.
„Važno nam je da dijalog ostavljamo fluidnim i da u procesu kontinuirano imamo mogućnost nadogradnje. Zajedno uspijevamo napraviti nešto što niti jedan od nas ne bi napravio sam/a za sebe. Suradnja nam je važna jer i kroz rad tražimo nove izazove jedno za drugo i nove oblike krojenja rada“, ističe Ana Hušman.
Kao najveći izazov u stvaranju instalacije za Festival svjetla im je, objašnjava Ana, uklopiti rad u prostor grada na način da zadovoljava i potrebe njihovih umjetničkih izričaja, naći formu koja je interesantna i turističkoj zajednici i građanima i kustosima i kustosicama muzeja te pronaći gdje ti radovim mogu nastaviti svoj daljnji život. Na primjer njihove „Super žene“ ponuđene su kao nastavni materijal za osnovne škole.
Klif dodaje da je njemu najveći izazov bio kratko vrijeme produkcije. Kad je riječ o budućim planovima i dalje su im, kažu, jako interesantni muzeji i njihovi arhivi.
„Rado bi nastavili raditi s njima i naći prostor za teme koje su nam interesantne i važne, i rado bi se angažirali u tome da publiku nagovorimo da više vremena provode u prostorima kulture i mjestima za kulturu što uvelike poboljšava kvalitetu života građana. Volimo na projektima uključiti suradnike i suradnice, to je još jedna konstanta u našem radu“.
Umjetnici ste sa eksperimentalne scene. Je li bilo teško opstati sve ove godine? Kako izgleda život multimedijalnih umjetnika u Hrvatskoj?
„Ono što mi puno pomaže je moja sklonost primjenjenoj umjetnosti, budući da se radi o honoriranim poslovima“, odgovara Klif. „Kad se pak radi o ‘čistoj‘, galerijskoj umjetnosti, ja od toga nikako ne bih mogao živjeti, jer u pravilu proizvodim radove koje je skoro nemoguće prodati tj. kupiti“.
Ivona Eterović - tonota kaže kako njoj pomaže to što je zanimaju svi aspekti rada sa zvukom i glazbom, što otvara mogućnost rada na različitim poslovima: produkcije pjesama za druge glazbenike, koncerte, namjenske glazbe za film i kazalište, zvučnih instalacija itd. „Nedavno sam otvorila obrt i tek uzimam zamaha, tako da ćemo vidjeti, za sad obećava“.
Ana Hušman pak „ima sreću“ što radi na Akademiji likovnih umjetnosti koja joj osigurava egzistenciju.
“Zagreb ima jaku nezavisnu scenu koja umjetničku scenu čini živom i uzbudljivom tako da su mogućnosti velike. Trenutno nam fali prostora s obzirom da je sve u obnovi ali očekujem da će Zagreb kroz dvije godine biti potuno novi grad kad se muzeji i ostale kulturne institucija vrate u svoje prostore“.