Poštovani,
HAZU je u petak, 23.4.2021. godine, u javnost odaslao priopćenje koje je potpisao Likovni razred HAZU s jedinim ciljem da ublaženom retorikom pred javnošću privole Nacionalni muzej moderne umjetnosti i državu da pristanu na potraživanja HAZU. Pojam koji se poput mantre ponavlja je vlasništvo HAZU, a navode se i primjeri kako se umjetnine u statusu privatnog vlasništva izlažu u internacionalnim muzejima. Primijetili smo i da je došlo do izvjesnog pomaka i približavanja kronologije osnivanja Muzeja povijesnim činjenicama, pa se 1934. kao godina osnutka muzeja sada premetnula u 1919. (?), a 1905. se spominje usputno. Strpljivi smo.
Nas rastužuje da članovi Likovnog razreda HAZU nisu odgovorili na naš dopis od 2.3.2021. kojim smo ih zamolili da kao utjecajni intelektualci i članovi HAZU djeluju na svoju Upravu u pravcu pronalaženja rješenja. Dopisu smo priključili kronologiju odnosa muzeja i HAZU s točno navedenim izvorima informacija, kao i stav DORH-a o traženjima HAZU i privatizaciji palače Vranyczany. Odgovorilo nam je samo troje članova objašnjavajući nemoć utjecaja na vlastitu Upravu i trajnu neinformiranost o njenim potezima.
Nitko od članova Likovnog razreda HAZU nije nikad upravljao muzejom, očito im je nepoznat i Zakon o muzejima i Zakon o kulturnom dobru. Drago mi je da im mogu poručiti da hrvatski muzeji i NMMU rade po međunarodnim standardima i kada je riječ o predstavljanju nečijeg vlasništva. Stoga molimo članove da u svojim sugestijama ne polaze od krivih pretpostavki o vlasništvu, te da se prisjete godina i pravnih činjenica koje redovito zaboravljaju, pa kratko ponavljamo:
O umjetninama
1947. po političkom diktatu Vlade RH, Moderna galerija je unatoč protivljenju struke i vlastite uprave pripojena JAZU. Iste se godine po ideji, volji i pod upravom JAZU razmjenjuju umjetnine pa se 347 umjetnina iz Strossmayerove galerije unosi i uvodi u zbirku Moderne galerije. Umjetnine iz zbirke Moderne galerije prenose se u druge ustrojbene jedinice JAZU, gdje su i danas.
1947. – 1974. Sredstvima iz proračuna i po preporuci stručnih komisija ciljano se sredstvima iz Državnog proračuna otkupljuju umjetnine za Modernu galeriju, te se odmah uvode u zbirku Muzeja.
1974. Moderna galerija se sa zbirkom i na osnovi postojanja zbirke po važećim zakonima razdružuje od JAZU, a zbirka se po zakonu zaštićuje kao cjelovito i nedjeljivo kulturno dobro.
O palači Vranyczany:
1947. JAZU zahvaljujući političkoj odluci o pripajanju Moderne galerije prvi put u statusu upravitelja ulazi u palaču Vranyczany. Palača je od 1934. sjedište Muzeja, a 1939. Banovina Hrvatska je otkupljuje državnim novcem.
1992. HAZU upisom u zemljišne knjige status upravitelja mijenja u status vlasnika, pretvarajući tako državno vlasništvo u privatno.
Ono što su članovi Likovnog razreda predvidjeli u svom obilasku muzejskih institucija po svijetu je uloga donatora na čijim su donacijama muzeji zasnovani, što je redovito istaknuto kao najviša zahvala koju neka institucija, društvo i država mogu dati. Iz istog razloga mi danas slavimo i osnivača JAZU, biskupa Strossmayera.
Zanimljivo je da niti jedan profesionalac koji je radio u muzejima nije član HAZU. To naravno nikad nije bio problem članovima Likovnog razreda da budu iznad profesionalnih upravitelja u muzejskim jedinicama u svom sastavu. Kako se čini, u skoroj budućnosti u kojoj HAZU planira ukinuti pozicije upravitelja, nekom od njih neće predstavljati problem da sam upravlja svim muzejskim jedinicama Akademije. Da li je takva vrsta upravljanja u skladu s međunarodnim standardima rukovođenja muzejskim institucijama?
Umjesto da se bave problematikom vlasništva, članovi Likovnog razreda mogli su djelovati prema upravi Akademije da sada prazne dijelove palače Vranyczany dodijeli Muzeju ne bi li se proširile čuvaonice u kojima su natiskane umjetnine do čije im je zaštite navodno toliko stalo. Možda bi, na primjer, bilo uputno da sugeriraju da se u garaži u dvorištu Muzeja napravi suvremena čuvaonica, ali gdje bi tada Uprava Akademije parkirala svoje privatne automobile? Ipak je privatno vlasništvo najvažnije.
U novom postavu zbirke, a u skladu sa suvremenim zanimanjem za povijest institucije i arhitekturu njenog sjedišta, cijeli segment je posvećen povijesti Muzeja i palači Vranyczany s osvrtom na ulogu JAZU/HAZU. Time su želje Likovnog razreda ispunjene i prije nego su ih uspjeli oblikovati. Dapače, smatramo da publika i javnost nisu nikad bile više upoznate s povijesnim činjenicama i djelovanjem HAZU.
Nacionalni muzej moderne umjetnosti