Mladen Tudor, jedan od najvećih fotografa poslijeratne epohe, preminuo je u 87-oj godini života.
Ne jednom, već desetak sam puta tražila intervju s Mladenom Tudorom, stigli smo par puta i nadomak dogovora, no na kraju bi odustao. Intervjue nije davao posljednjih desetak godina, a bio je najpoznatiji u široj javnosti po ciklusu "Gastabajteri". Doduše, ja sam njegov opus prvi put zapazila dok sam ugledala fotografiju na kojoj čistačica u zagrebačkoj Modernoj galeriji gleda u Picassovu sliku na zidu.
Naći će se na njegovim fotografijama i poprilično humora. Primjerice, poznata je fotografija i često se u fotografskim krugovima i citira, na kojoj gospođa u srednjim godinama sjedi u fotelji u predvorju hotela i čita Herald Tribune. Snimljena je u Beču. U kosi su joj vikleri, haljina se malo zadigla i vidi se rublje, no ona to ne primjećuje već prijekorno gleda prema fotografu, koji sve to rado bilježi. Nije jedina koja ga je prijekorno gledala dok ju je snimao.
Mladen Tudor rođen je u Splitu 1935. godine, dok je bio sedmogodišnjak obitelj se seli u Zagreb, tu i odrasta. Pedesetih godina prošlog stoljeća počinje raditi za Vjesnik, najčešće je reportaže radio s Franom Barbierijem, surađivao je s Vjesnikom u srijedu, Globusom i Startom. Od sredine sedamdesetih je freelancer. Peter Knapp i Marija Tonković svojedobno su ga uvrstili među najznačajnije fotografe, te su njegov rad izlagali u Parizu i Sankt Peterburgu, uz primjerice Tošu Dabca i bračni par Slavku i Milana Pavića. Dobio je i nagradu za životno djelo rovinjskih Photodaysa. Riječki MMSU svojedobno mu je tiskao i fotomonografiju "Dijalog u slici". Sve je vrlo minimalistički, fotografije nemaju naziva već su nazvane po gradovima, a gradovi su razni: Zagreb, London, Pariz, Priština, Portorož, New York...
Zajedničko je svim ovim radovima da su i reportažna fotografija i umjetničko djelo u jednom. Tudor je, naime, jedan od najboljih fotografa s ovih prostora. Autor čija je estetika primarno na tragu one znamenite agencije Magnum koja je postala aktualna upravo onda kada je Tudor stasao na umjetničkoj sceni, ali i na talijanski neorealizam filmskog svijeta. Na njegovim se fotografijama vidi duh vremena, one nisu eskapističke, on bilježi trenutak ulice, života.
Naći će se na njegovim fotografijama i poprilično humora. Primjerice, poznata je fotografija i često se u fotografskim krugovima i citira, na kojoj gospođa u srednjim godinama sjedi u fotelji u predvorju hotela i čita Herald Tribune. Snimljena je u Beču. U kosi su joj vikleri, haljina se malo zadigla i vidi se rublje, no ona to ne primjećuje već prijekorno gleda prema fotografu, koji sve to rado bilježi. Nije jedina koja ga je prijekorno gledala dok ju je snimao.
Prijekorno prema fotografu gleda i jedan dječak koji tuče svojeg vršnjaka, šake su mu stisnute i leži na njemu, a Tudor ovaj prizor, pak, snima na londonskim ulicama. Treći dječak promatra, pak, sa strane tuču njih dvojice. Snima i umornu mladenku na vjenčanju u Rogoznici, koja je čučnula pa se odmara, usnulu djevojčicu na krilu svoje majke u Dalmatinskoj zagori, dječaka s gipsom...
Mnoge su od ovih fotografija nastale za novine, primjerice uz temu o kupovnoj moći na početku šezdesetih godina tako bilježi dječaka koji stoji pred izlogom slastičarnice i gleda tortu pod staklenim zvonom, ne može pogledom sakriti koliko bi u tom trenu želio ovu tortu. Spomenuli smo Slavku i Milana Pavića, koji su među ostalim znali bilježiti i velike promjene koje su se tada događale u Novom Zagrebu. U Novom Zagrebu snima i Tudor, prizor je vožnje nekoliko ljudi po blatnjavoj cesti biciklima na kojima su natovarene vrećice. Zgrade u ovom dijelu grada tada tek počinju nicati.