Povijest umjetnosti posljednjih se godina posvetila ozbiljnim istraživanjima na temu dominantno muške perspektive i u ovoj grani znanosti. Pisalo se o novom pogledu na Paula Gauguina, o Tahićanki Tehuri koju je portretirao kada joj je bilo samo trinaest godina. Istražuje se kompleksan odnos Pabla Picassa i žena koje su mu bile važne u životu, a koje je poticao na mnogo toga, među ostalim i na međusobno rivalstvo. Neke od njih pritom su bile sjajne umjetnice, poput Dore Maar, fotografkinje hrvatskog podrijetla. Pišući o izložbi koja se bavila temom je li Picasso genij ili mizogin muškarac, ili po svoj prilici oboje, jedan je novinski članak sve to sažeo naslovom: "It is complicated".
Muzeji diljem svijeta preispituju svoje postave, mijenjaju ih, gledaju koliko je u tom postavu žena. Žene su se, valja i to uzeti u obzir, kroz povijest rjeđe umjetnički školovale, češće ako bi netko unutar njihove obitelji, otac ili muž, bio umjetnik. One koje se i jesu školovale, bile su u pravilu višeg socijalnog statusa, pa se bavljenje umjetnošću smatralo dodatnom edukacijom, a ne profesionalnim stvaralaštvom.
U Hrvatskoj je, jednom, bila izložba posvećena temi koliko je žena autorica otkupljeno za stalni postav, čini mi se da je to bilo u Galeriji umjetnina Split, dok je na čelu bio Branko Franceschi. Pokazalo se da je brojka iznimno mala. Izložba "Zagreb, grad umjetnica" koju je u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu svojedobno inicirala Jasminka Poklečki, u suradnji s tri poznate kustosice, kontekstualizirala je žene umjetnice.
No, koliko mi je poznato, do netom otvorene izložbe u Rijeci, nazvane "Gdje je ženi mjesto", nitko se ozbiljnije temom kako se žene prikazuju u djelima poznatih hrvatskih umjetnika nije pozabavio. Izložbu u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, kojem je na čelu Branka Benčić, priredila je kustosica mlađe generacije, Iva Kelentrić, a s njom je surađivala iskusnija kolegica Ksenija Orel. Izložba je među ostalim i dio plana ravnateljice Benčić da se kroz izložbe u MMSU bave i fundusom koji posjeduju i modernom umjetnosti.
I što se pokazalo? Među ostalim, da nemaju niti jednu sliku u fundusu muzeja na kojoj je žena sama, vani. Žena je, ako je portretirana sama, u kući, a ako je kojim slučajem vani, onda je to u društvu muškarca. Mlada kustosica, kroz izložene slike i skulpture, dokazuje među ostalim sljedeće: javni je prostor, barem se tako kroz slike i skulpture pokazivao, bio rezerviran za muškarce, žena je bila doma, brinula se o obitelji, osobnoj higijeni, kuhala je. Žena je i muza. Iz statičnih se kompozicija, zaključak je, iščitavaju poželjna pravila ponašanja. Žene, potom, nemaju jasno određene profesije, pojavljuju se kao pralje, prodavačice, radnice na selu... Ženu se nagovara, vabi, ona je u pravilu u pasivnom položaju.
Na izložbi su djela najpoznatijih umjetnika epohe, popis je imena impozantan, svojevrsni who is who hrvatske moderne, od Miroslava Kraljevića, preko Milivoja Uzelca, do Zlatka Price, no kontekst je izložbe takav da se djela ne promatra kroz umjetničke dosege pojedinca, već način na koji je prikazana žena, odnosno kakav je bio duh vremena u čitavom zapadnom svijetu u to doba. Obuhvaćeno je razdoblje 20. stoljeća, do sedamdesetih godina, kada feminizam počinje ozbiljnije dovoditi u pitanje ovaj muški kanon.
Najvažniji slikar
E, sada. Na izložbi je, primjerice, slika Miroslava Kraljevića, "Odmor", a riječ je o pastelu na papiru, prikazuje ženu kako se odmara na krevetu, odjevena je, dominiraju svijetle boje, no u prvom su planu njezine tamne podvezice. Slika je nastala 1912. godine. Naravno, teško je uopće parirati opisima kakve je pisala Vera Horvat Pintarić u svojoj monografiji o Kraljeviću. Miroslav Kraljević bio je jedan od najvažnijih slikara svoje epohe, briljantan. On nije bio mizogin, ne može se to iščitati baš niti iz jednog dijela njegove biografije, niti to izložba pokušava dokazati, barem ja to nisam tako shvatila.
Bila mi je, na izložbi, poprilično zanimljiva interpretacija knjige koja nam je bila jedna od najvažnijih na studiju povijesti umjetnosti, no nismo nažalost išli za ovom vrstom statistike u doba mojeg studija, riječ je o knjizi Grge Gamulina "Hrvatsko slikarstvo 20. stoljeća", koja ima dva dijela. Iva Kelentrić računala je sljedeće: u prvoj je knjizi 38 umjetnika i 12 umjetnica, u drugoj 70 naspram 5, odnosno, od 528 stranica 30 je ispisano o ženama, ostalo je o muškarcima o kojima se, uz to, piše s više euforije (otvoreno je na stranici na kojoj piše o Vjeri Bojničić). Računica je sljedeća: u prvom je svesku 5,7 posto prostora, u drugom 3.
Izložba je, dakle, organizirana u segmente posvećene različitim ulogama žene te promatra kako se društveni narativi i normativi oblikuju unutar klasnih i rodnih odnosa, od teme Rad u kući i izvan kuće, Majčinstvo, Ženski akt do Žene u ratu. U ovoj temi, Žene u ratu, reći će kustosica, žene su zapravo i najravnopravnije zastupljene.
Na slikama i skulpturama žene su unutar četiri zida, one se češljaju, uređuju, sanjare, čitaju knjigu, odmaraju se... Primjerice, Vanja Radauš crta "Ženu kako se češlja", Hrvoje Melkus slika "Ženu s knjigom".
Potom, prikazane su u bordelima, kao predmet muške žudnje... Vilim Svečnjak crta prizor "U cirkusu", Vilko Gecan slika "Akt", Milivoj Uzelac, poznati erotoman, troje ljudi u prirodi, muškarac i žena su odjeveni, jedna je žena naga. Uz "Odmor", Kraljević prikazuje i "Pariške kokote". S druge strane, gotovo da ne postoje muški aktovi koje su naslikale žene.
Zajedno su grupirani i prikazi majčinstva, primjerice, Ladislao de Gaus, "Majka drži dijete", Romulo Venucci, "Majka i dijete"... Prikazano je i kako žene vide žene, primjerice, kroz autoportrete Zore Petrović i Anke Krizmanić. Češće se prikazuju djevojčice, rijetko starije žene, nekoliko je izuzetaka.
Na izložbi je i citat koji je napisala Marie Bashkirtseff, umjetnica, u Parizu 1879. godine, a piše o tome da "čezne za slobodom da svugdje ide sama, da noću šeće starim ulicama" te nadalje: "To je sloboda bez koje je nemoguće postati umjetnik".
Zanimljiv je i onaj Koste Strajnića, povjesničara umjetnosti, 1916. godine: "Ženska je ravnopravnost produkt našeg vremena, tečajem čitave istorije ne bijaše moguće da je žena apsolutno ravnopravna mužu, muž je obično ženu ili obožavao ili podcjenjivao, nikad ne bijaše njegova ravnopravna drugarica".