Na večerašnjoj Noći muzeja pozornost plijeni neuobičajena izložba u bolnici Vrapče. Riječ je o seriji fotografija psihijatrice dr. Aldenite Matić, nazvanoj "Vrapče iznutra". Naravno, dr. Matić ne bilježi pacijente, ali i bez ljudi liječnica tim fotografijama pripovijeda priču o atmosferi, staroj austrougarskoj zgradi, onome što je okružuje i vremenu koje teče … Doktorica, inače zaljubljenica u fotografiju, svoje vizualne bilješke radi više-manje spontano, fotografije snima mobitelom koji ponekad dok hoda među zgradama i parkovima bolnice izvuče iz liječničke kute.
U bolnici su odlučili napraviti izložbu ne bi li, među ostalim, mijenjali percepciju Vrapča, jer te fotografije na kojima je nježnosti zajedničkog života životinja koje su se naselile po bolničkom parku, ljepote prirode, vjetra, sunca u zalasku i rascvjetanih japanskih trešanja drugačije pripovijedaju o instituciji koju, otkako je počela s radom 1879., do danas mnogi doživljavaju s dozom straha i zazora, s čim su se u prošlosti, danas malo manje, susretale sve bolnice specijalizirane za liječenje psihičkih bolesnika.
Fotografije je dr. Matić snimala uz posao, ponekad na dežurstvima, u trenucima kad bi primijetila neki motiv, imala vremena stati i zabilježiti ga.
U Vrapču je tri godine, prije toga radila je na psihijatriji u KB-u Dubrava.
Dugo se bavi fotografijom, 2014. s prijateljicom je pokrenula i grupu na Facebooku, nazvale su je Zalasci, izlasci i oblaci, danas ima 7000 članova.
"Vrapče je koncipirano po objektima, to je bolnica s više zgrada i hodajući često među njima, kad bih uhvatila kakav dobar kadar, znala sam to objaviti na Facebooku. Ljudima su se te fotografije dopale.
Mene su, kad sam došla raditi u Vrapče, posve fascinirali ti prekrasni parkovi kojima su zgrade bolnice okružene. Reakcije ljudi na Facebooku od kojih mnogi nisu nikada bili u Vrapču, a gledali su te fotografije, bile su odlične. Jako im se dopalo. Dobili su jedan sasvim drugi dojam te ustanove kroz te fotografije. A meni je posebno interesantno i jako mi se sviđa glavna zgrada, ona je čest motiv na fotografijama, zabilježena iz raznih kutova, u svim godišnjim dobima, tijekom raznih vremenskih prilika, u suncu, kiši, snijegu …
Neki od mojih kolega psihijatara iz Vrapča neke od tih fotografija počeli su upotrebljavati, primjerice, za blagdanske čestitke, u službenu svrhu. I tako je, korak po korak, spontano došlo do ideje da bismo mogli napraviti izložbu tih fotografija koje sam snimila otkako radim ovdje", priča dr. Matić, pa nabraja neke od zabilježenih motiva: "U proljeće imamo jedno japansko drvo koje je prekrasno u to doba. U jesen pak bude predivno to lišće koje s njega padne, izgleda kao da je kaput pao.
Jedne noći za dežurstva uhvatila sam dobar snimak oluje", govori dok digitalno listamo fotografije. "Ova mala mačka nam je došla u prostor oko bolnice kao mladunče. Pacijenti su je mazili, pazili, napravili joj kućicu, jedno jutro je pacijentica htjela izvaditi van macu iz kućice i ubola se na – ježa. U kućicu se, pored mace, naselio i jež", tako je nastala fotografija na kojoj maca i jež iz iste posude zajedno jedu mačju hranu.
Tu je i fotografija vjeverice iz bolničkog parka. Bora koji su za Božić u parku okitili nakitom, a onda ga je dodatno ukrasio snijeg.
"Kad se kaže Vrapče, to izaziva pomalo strah, nosi stigmu. Stigmatizacija psihijatrije i psihijatrijskih bolesnika vezana je i uz strahove, negativne stavove i predrasude. Nadam se da će kroz ove fotografije dio tih negativnosti biti ublažen.
Jer, komentari pod fotografijama koje objavljujem iz Vrapča na Facebooku jako su pozitivni, ljudi su iznenađeni jer to izgleda drugačije no što su zamišljali, kažu da bi voljeli doći prošetati, ili, u šali: ‘Imate li slobodnih kreveta?‘. Neki su stvarno i došli vidjeti.
Žena koju nisam poznavala, bila mi je samo prijateljica na Facebooku, došla je iz Rovinja u Zagreb i javila mi se. Nije došla na pregled, već me potražila da se upoznamo, jer su joj se svidjele fotografije i park."
Nije jedini problem što će ljudi ponekad reći: "Ma, on je za Vrapče!", sugerirajući da je netko "poludio", već je problem što se to može čuti i u javnom govoru.
"S tim se nabacuju i političari, što nije u redu. Ti ljudi bi trebali imati javnu odgovornost, jer govore s neke pozicije, obraćaju se javnosti, kreiraju javno mnijenje, a za našu bolnicu i naše pacijente upotrebljavaju nekakvu posramljujuću metaforu. Neugodno time etiketiraju ljude koji se kod nas liječe."
Dr. Matić dugo je radila u KB-u Dubrava. Hoće li ljudi lakše doći tražiti pomoć psihijatra u KB Dubravu ili u Vrapče?
"To je nekad bilo izraženije, sad se nasreću polako mijenja. Makar, i danas je nekima bitno lakše reći da idu u bolnicu u Dubravu jer kad to kažeš, može biti, recimo, da ideš gastroenterologu ili tko zna kojem specijalistu, a ako ideš u Vrapče, onda se zna da ideš psihijatru. Ipak, danas su ljudi bolje informirani, imaju drugačije kriterije po kojima donose odluke, nije to više toliki zazor."
Dr. Matić radi na Zavodu za psihoterapiju, subspecijalizacija joj je psihoterapija i socijalna psihijatrija. Radi sa svim dobnim skupinama, a upitana o mladima, kaže: "Ono što mi se sviđa kod današnjih mladih je da je njima gotovo bih mogla reći pa i fora imati svog psihoterapeuta. Mislim da je to dobro. Bez obzira na to je li to njima kao modni hit, ali činjenica je da ne skrivaju da imaju potrebu za psihijatrom ili psihoterapeutom. Nije ni da se time nešto hvale, ali više ne bježe od te informacije o sebi i jedan će s drugim podijeliti i što ga muči i kod kojeg psihijatra odlazi.
Još vezano uz mlade: preplavljeni su lažnim vrijednostima, photoshopiranim fotografijama koje prikazuju lažni svijet, komuniciraju tipkanjem, skrolaju internetom u potrazi za nečim uzbudljivim, interesantnim, uz malo mogućnosti za fokusiranjem i mirnim, staloženim promišljanjem. Prošli su pandemiju i žive u svijetu u kojem postoji prijetnja uništenja nuklearnim ratom, vjerujem da su zbunjeni i prestrašeni. Komunikacija tipkanjem je krnja komunikacija s velikom mogućnošću za krive interpretacije i nesporazume. Čini mi se da ipak teže pravoj, komunikaciji uživo i stvarnim druženjima."
Doktorica Matić radi u sklopu Dnevne bolnice za psihosomatiku i neurotske poremećaje.
"Često se neke psihičke smetnje manifestiraju i kroz tjelesne simptome. Najčešće to bude štitnjača, astma, koža ili ulcerozni kolitis. Pokušavamo pacijentima pomoći da kroz rad u grupi posvijeste svoje emocije, da nauče prepoznavati svoje emocije i onda se puno lakše s tim emocijama i nositi. Jer, kad čovjek blokira emocionalnu reakciju, recimo da su ga u djetinjstvu naučili da se ne smije ljutiti, ta ljutnja na koncu, ta energija ipak nekuda ode. Često to bude tjelesni organ koji pokazuje neke simptome, a organskog uzroka nema. Primjerice, često su to napadi panike. Ljudi idu kod kardiologa, znaju i godinu, dvije se s tim se tako nositi misleći da je srce, zovu hitnu, odlaze na hitnu i onda se ipak na kraju upute psihijatru."
S pacijentima radi i individualne i grupne psihoterapije.
Grupne terapije još uvijek, od pandemije, najčešće rade online.
"Pokušavamo polako vraćati se uživo, da se bar jednom u dva tjedna skupimo uživo. Jer, mnogi su se navikli na taj rad online, ali stalo nam je raditi uživo."
Kako je raditi grupnu terapiju, a u grupi može biti i do dvadeset pacijenata, online?
"Sve se to može, ali puno toga i fali. Nedostaje da su ljudi fizički prisutni, da sjede u krugu, jer kad sjede u krugu, fizički stvori se energija grupe. Nekome se netko sviđa, nekome ne sviđa, bude raznim interakcija, a online smo u tome jako ograničeni.
Taj dio je teži. Ali, da se raditi. Mogu se uživjeti i to. Bude i tehničkih smetnji. Nekom krči mikrofon. Bude tih ometanja. Radimo tako kad moramo, ali osobno puno više volim rad uživo."