U danima u kojima se još uvijek nije slegla prašina koju je podigla “Opera industriale”, dogodilo se još jedno otvorenje u sklopu riječke Europske prijestolnice kulture koje je, ovaj put, prošlo bez paranoičnog lova na kriptojugoslavene, prozivanja za kulturalnu aproprijaciju ili, pak, zamjeranja državnom vrhu što se nije ukazao.
Pred tisućama ljudi iz Rijeke, okolice i inozemstva, u Čavlima na Grobniku, 500-injak hrvatskih i europskih zvončara, zajedno s riječkim jazzerom Zoranom Majstorovićem i Karlovačkim bubnjarima, izvelo je “Zvončarsku simfoniju”, čime je otvoren prvi iz serije od 27 Festivala susjedstava koji će ove godine biti okosnica programskog pravca 27 susjedstava.
Riječki hipsteri
Projekt Rijeka 2020 – EPK, kao, uostalom, i sam koncept EPK na europskoj razini, ima nekoliko realnih mana, ali u sveopćoj gunguli oko svjetonazorske pozadine detektiralo ih je tek par kritičara. Jedna od tih mana je uključivanje lokalne zajednice često samo na deklarativnoj razini, odnosno izostanak iskrenog i sveobuhvatnog bottom-up pristupa, uslijed čega zajednici prečesto ostaje tek uloga pasivnog konzumenta visokoumjetničkog sadržaja.
Tu upravo 27 susjedstava spašavaju stvar - to je obimom i najveći i najzahtjevniji pravac EPK te jedini koji se isključivo zajednicom bavi. Sudjeluju riječki kvartovi, prigradska naselja, naselja uz obalu i po otocima, kao i po Gorskom kotaru, koji su upareni sa zajednicama i organizacijama iz 27 europskih zemalja, sve s ciljem mobilizacije lokalnih ljudskih potencijala, “boostanja” njihovih tradicija i inicijativa te stjecanja iskustava međunarodnih partnerstava.
Čavle je u nedjelju bilo krcato ljudi, grobnički čakavski bio je službeni jezik, stanovnici Grobnišćine i naselja riječkog prstena miješali su se s riječkim hipsterima, u dirljivom skladu koji je prokazao besmislenost nekadašnjeg antagonizma “moderne” Rijeke i njene ne toliko “moderne” periferije. Zvončarske grupe poput Vorstandschaft des Klausen i Bärbele Verein iz Immenstada iz Njemačke (europski partneri susjedstva Čavle), Bušari iz Mađarske, bugarski Survakari, koje su zvonile i plesale zajedno s hrvatskim zvončarima i domaćinima, Grobničkim dondolašima, pokazale su koliko je zajedničko kulturalno ishodište cijele postantičke Europe.
Unisoni komentari oduševljenja, volonteri koji daju sve od sebe, izostanak bilo kakve vrste cinizma, suze na očima Grobničana, pokazali su, pak, koliko ovakvi projekti ljudima znače i zašto imaju smisla.
Egzotične životinje
Primorsko-goranski župan Zlatko Komadina nazvao je događaj u Čavlima “Opera rurale”, što je dosjetka koju je “maznuo” od Branka Uvodića, iz konteksta riječkog izdanja “Lijepom našom”, ali ta je sintagma istovremeno i pogrešna i točna na nekoliko razina. Pogrešna je prvenstveno jer potencira podjelu na urbano i ruralno, odnosno “mi - oni”, podjelu koja implicira isključivost i sukob dvaju svjetova i iz koje, vidimo to posljednjih godina, proizlaze današnje svjetske političke polarizacije koja razaraju društva.
Točna je jer, baš kao što je “Opera industriale” bila posveta mrtvoj industriji, zvončari su na neki način posveta jednako mrtvim predindustrijskim ekonomskim odnosima koji su nas oblikovali, stočarstvu i ratarstvu.
U vremenu kada su i ovce na Grobniku i tvornice u Rijeci egzotične životinje, neki u tom nestajanju vide tragediju, a neki alarm za promišljanje i implementaciju novih razvojnih paradigmi. Pri tome valja uzeti u obzir da su tisuće i tisuće i stočara i radnika u tvornicama za svoju djecu, ne tako davno, sanjale bolji svijet, u kojem ona neće morati raditi tako teške i iscrpljujuće poslove kao njihovi roditelji. Kultura taj nestajući svijet roditelja pretvara u folklor i to je nešto što je radila oduvijek pa joj to ne bi trebalo zamjerati. Na djeci je, pak, da osmisle kako će njihov novi svijet izgledati i što će u njemu sanjati za svoju.