Treći sam dan u mirovini, ali to je administrativna stvar. Radim i dalje kao da se ništa nije dogodilo, kao vanjski suradnik Akademije. A, čujte, to je jedino što znam. Ne znam "kaj bi delal kad ne bi delal", priča Enes Midžić dok razgledavamo njegovu izložbu "Sedamdesete" u maloj, ali vrlo agilnoj Galeriji f8 Akademije dramske umjetnosti.
Iza Midžića, cijenjenog snimatelja i profesora na zagrebačkoj ADU, 50 je godina umjetničke i 45 godina izuzetno aktivne nastavne djelatnosti, a na izložbi, kojoj je povod njegov službeni odlazak u mirovinu i kojom se pozdravlja sa svojim kolegama i studentima, predstavio je radove koji su u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća odigrali važnu ulogu u (re)definiranju pojma fotografskog medija i fotografije kao umjetnosti.
"Riječ je o radovima nastalim u vremenu koje je zbog pojave konceptualne umjetnosti, performansa, happeninga, ali i kompjutorski generirane umjetnosti i utjecaja znanosti dovelo i do novog promišljanja fotografije. Temeljne preokupacije nove generacije fotografa ili, točnije rečeno, umjetnika koji su koristili fotografiju bile su proučavanje tehničkih i komunikacijskih mogućnosti i granica fotografije te stvaranje nove jezične strukture medija. Fotografija izlazi u treću dimenziju, nastaju fotoobjekti, fotografije-skulpture, odnosno "opredmećene" fotografije koje funkcioniraju kao mobili. Autori, kao što je to Enes Midžić (ili njemu najsrodniji Petar Dabac) djeluju pod direktnim utjecajem skulpture i dizajna Novih tendencija", navodi kustosica izložbe Iva Prosoli u predgovoru kataloga te zaključuje: "Promatrajući radove Enesa Midžića iz sedamdesetih godina kao cjelinu, i više je nego jasna njihova povijesna važnost. U nekom, nažalost još uvijek imaginarnom, muzejskom postavu hrvatske fotografije zasigurno bi zauzele vrlo važno mjesto".
Midžić se fotografijom profesionalno bavi od 1970., a filmom od 1972. godine. Kao snimatelj i direktor fotografije potpisuje 14 dugometražnih igranih kinematografskih i televizijskih filmova, četiri televizijske serije, 70-ak kratkometražnih filmova i oko 300 namjenskih filmova. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoj umjetnički rad. Nastavni rad na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti počeo je 1975. godine na Odsjeku snimanja gdje radi i danas. Doktor je filmske umjetnosti i professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.
Većina radova na izložbi "Sedamdesete" iz vremena je dok je radio kod Toše Dabca kod kojeg je došao 1967. godine kada je jedan od naših najvećih fotografa pripremao svoju veliku retrospektivnu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt. "Do 1970. bio sam s njim, te godine on umire i onda sam s Perom Dapcem nastavio voditi njegov atelje do 1973. godine. Te sam godine otišao jer kako sam 1971. godine upisao Akademiju, to mi je bilo prenaporno te sam se posvetio samo studiju. Proveo sam, dakle, oko šest godina u tom ateljeu i to je bilo apsolutno najljepše vrijeme. Zapravo me je Tošo formirao i on je bio taj koji mi je rekao da ću ići na Akademiju. Tek kad je umro, odlučio sam se za Akademiju."
Kakav je bio Dabac? "Tošo je bio skroman i samozatajan čovjek, a njegov je atelje bio poput francuskih salona. Tošin atelje bio je okupljalište likovne kreme, i hrvatske i zagrebačke, tu su dolazili Picelj, Srnec, Arsovski, Richter, Bakić, Prica pa kritičari, povjesničari umjetnosti. Od mlađih, u vrijeme kad smo Pero i ja vodili atelje, dolazili su Bućan, Martinis, Sanja Iveković, Jagoda Kaloper... To su bila svakodnevna druženja, Picelj je dolazio svaki dan, recimo. Tako da smo se svi družili, Tošo je podržavao to druženje i tu sam se negdje i ja formirao u susretima s tim velikim ljudima u tom svom fotografskom izričaju koji je takav kakav jest. Kad sam otišao iz Tošina ateljea, prestao sam se baviti tom vrstom fotografije i više sam se orijentirao na kazališnu fotografiju".
Na izložbi su i neki radovi nastali nakon razdoblja koje je proveo u Tošinu ateljeu, poput onoga iz 1976. godine koji čini serija više od tisuću fotografa kako fotografiraju. "To je svojevrsna studija. Fotografirao sam ljude koji snimaju u Dubrovniku gdje sam radio za Dubrovačke ljetne igre kao fotograf."
Dok su na tim fotografijama protagonisti nepoznati ljudi na ulici, na ostalima prepoznajemo neka poznata lica umjetničke scene 70-ih godina. Jedan rad se, na primjer, sastoji od kolaža fotografija: neke su snimljene 1970. na izložbi Jesusa Rafaela Sota u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti, na njima su Braco Dimitrijević i njegova supruga Nena i Jagoda Kaloper, a na drugima vidimo Miroslava Šuteja i njegova sina Šimuna te Srneca, Mariju Braut i Petra Dapca na izložbi Grupe OHO 1969.
Zanimljiv je način na koji je koncipiran taj rad - fotografije su dio veće kompozicije na čijoj se lijevoj strani multiplicira motiv prozora nasuprot Tošina ateljea u Ilici, sve izgleda kao kuća iz koje izvlačenjem komponenti, odnosno setova fotografija, izlaze njezini stanari. Midžić je tih godina dosta eksperimentirao medijem.
"Kad sam počeo raditi, u to prvo vrijeme nije me zanimala fotografija kao takva, nego da od fotografije radim objekte", tumači. Na više radova pojavljuje se Jagoda Kaloper poput objekta - knjige čijim se otvaranjem ili zatvaranjem otkriva ili skriva njezin portret sa psom. Borisa Bućana, pak, Midžić prikazuje kroz motiv njegova oka koje multiplicira. Izložio je i jednu od prvih fotografija koju je napravio, na kojoj mu pozira njegova obitelj, otac, sestra, ujak Richard i Petar Dabac, a snimio ju je u prometnom ogledalu, pa je i on na njoj. Picelj se također pojavljuje na više Midžićevih radova. Posebno je zanimljiv onaj u obliku kocke koja predstavlja Piceljevu glavu iz koje izlijeće muha. Nije su uopće naljutio na tu njegovu provokaciju, otkriva Midžić. "Picelj je jako volio moje radove. To je trebalo biti nešto duhovito, a sad, je li duhovito, ne znam."