Robert Fico pobijedio je na izborima relativno premoćno, osvojio je 5% glasova više od Progresivne Slovačke. Pobjeda još uvijek ne sugerira da će SMER, stranka koju Fico vodi od osnivanja, formirati vladu, niti da će, ako formira vladu, biti prepreka u nastavku podrške EU obrani Ukrajine. Pobjeda je svakako poruka osobito prije izbora za Europski parlament u lipnju iduće godine da se na protuukrajinskoj platformi mogu skupljati politički bodovi.
"Bitka za Kijev (početak rata) bila je trenutak iznimne hrabrosti i visokog morala. Tada su još gotovo svi bili spremni pregovarati s Rusijom. Sve se promijenilo nakon oslobađanja Kijevske oblasti, kada se otkrilo što su Rusi učinili u Buči i drugim okupiranim gradovima. Priroda rata se promijenila", kaže Serhij Pritula, koji vodi zakladu njegova imena pribavljajući pomoć ukrajinskoj vojsci još od 2014. godine. Iako smatra da "Ukrajina nije bila spremna za rat, ni u ovim razmjerima, ni za dugo vremena", sada vjeruje da je svijest podignuta: "Znamo da će rat biti dug i pripremamo se", rekao je Le Mondeu.
Ruska agresija na Ukrajinu traje 19 mjeseci i može se podijeliti na tri etape: obrana u prvom valu napada (do rujna 2022. godine), protuofenziva (do rujna 2023. godine) i definitivni prelazak u dugi rat. Prve se dvije etape mogu podijeliti na više faza, treća je počela prije koji dan, kad se završilo presudnih šest mjeseci o kojima je početkom godine govorio William Burns, direktor Središnje američke obavještajne agencije (CIA). Više sam put spominjao njegovu najavu jer je riječ o osobi koja ima pristup možda i najvećem opsegu informacija, a kao jedan od najboljih američkih diplomata zna kako informacije procesuirati i posjeduje izuzetnu sposobnost precizne procjene razvoja. Češki predsjednik Petr Pavel, iskusan vojnik, također je upozorio da je pitanje hoće li Zapad moći podržati još jednu ukrajinsku protuofenzivu nakon ovoljetne.
Ukrajina je ostvarila ogroman uspjeh, zaustavila je treću vojnu silu kad je riječ o potrošnji novca, pokazala sve njezine slabosti od nereformiranog sovjetskog modela zapovijedanja preko korupcije do kadroviranja prema zaslugama, ne prema sposobnostima. Potvrda navedenog je ostanak na položaju Valerija Gerasimova, načelnika Generalštaba i Sergeja Šojgua, ministra obrane, nakon što su sve navedene manjkavosti, uz ine, izbile na vidjelo.
Velike su nade polagane u ukrajinsku protuofenzivu – nije ovdje mjesto raspravi u kojoj su mjeri bile opravdane – koja je prije koji dan potvrdila da nije probila ruske obrambene linije. Vojni će stručnjaci trošiti sate i dane istražujući odluke koje su rezultirale neuspjehom, ali politička je slika u potpunosti jasna: Ukrajina nije uspjela. Kremlj nedvojbeno uživa u toj činjenici, ni pobuna Jevgenija Prigožina, likvidiranog lidera plaćeničke skupine Wagner, nije oslabila obrambene linije do te mjere da bi ih ukrajinske snage probile. Sergej Surovikin, general koji je nakon pobune nestao iz javnosti, pokazao se jednim od najboljih koje Rusija ima. Nakon poraza u Harkivskoj oblasti, kad su ukrajinske snage munjevitim udarom razbile okupatorske trupe, Surovikin je shvatio da vojska u tadašnjem – i sadašnjem – stanju nema operativne sposobnosti voditi napadačke operacije. Prisjetiti se valja da je jug Ukrajine, područje od Donbasa do Krima, relativno brzo pao pred naletom ruske vojske izuzevši Mariupolj. Razumljivo, jer je imperativ političkog i vojnog vrha bio sačuvati Kijev, a bilo je i izdaje, primjerice u Hersonu. Ruska vojska nakon toga ne bilježi spomena vrijedne ofenzivne uspjehe. General obrijane glave zbog toga formira aktivnu obranu utvrdivši zauzeto na jugu zemlje svjestan da je to jedini teritorijalni "ratni plijen". Ruskom se predsjedniku Vladimiru Putinu to nije svidjelo, smijenio ga je, doveo nesposobnog Gerasimova a upravo je Surovikinova strategija zaustavila ukrajinsku vojsku.
Cijeli tekst može se pročitati u tiskanom izdanju Globusa
