Bio je to super dan za Andreja Plenkovića. U srijedu, 13. rujna, premijer je dobio podršku poslodavaca, banaka, umirovljenika, sindikata, trgovaca i udruga za zaštitu žena. Svatko mu je dao podršku iz različitih razloga, ali svi su stajali pred kamerama i neskriveno aplaudirali predsjedniku Vlade na njegovim potezima. Svi su dali podršku HDZ-ovu lideru, a on nam je nakon toga ispričao kako se zahvaljujući njemu i potezima njegove Vlade u Hrvatskoj živi najbolje moguće, kako se brine o cijeni plina i energenata, kako daju posebne potpore poljoprivrednicima čiji su usjevi stradali zbog ljetnih oluja i onima koje je pogodila svinjska kuga. Gotovo da je život kao u bajci, progres postoji na svim područjima, borba za svakog građanina.
Sve je to zapisano u stranačkom programu. Kao, uostalom, u svim stranačkim programima, rijetko koja stranka koja namjerava ostvariti ozbiljnu podršku na izborima u svom programu ima nešto što bi se moglo nazvati radikalnim i neprihvatljivim prosječnom biraču. „Najbolji sam kandidat za premijera“ izgovorio je pak Peđa Grbin, šef SDP-a, stranke koja konstantno gubi podršku birača. Trenutno, prema posljednjem istraživanju CRO demoskop agencije Promocija plus, imaju 15,5 % podrške, što je punih 10 postotnih poena zaostatka za HDZ-om, koji ima potporu 25,4 % birača. HDZ-ova vodeća pozicija vrlo je zanimljiva jer nijedna od afera koju proizvodi Vlada Andreja Plenkovića i HDZ-ovo članstvo, kao što je afera „plin za cent“ i slične, ne narušava njihovu popularnost. Istodobno s tom popularnošću, 69,3 posto birača smatra da zemlja ide u lošem smjeru, no ako ti nezadovoljni ne pokažu to na biralištima, HDZ može biti miran, ima stabilnu i najjaču bazu za sljedeće izbore.
Možda ovaj veliki postotak znači da će se birači okrenuti Sandri Benčić, koordinatorici Možemo! koja je istaknuta kao premijerska kandidatkinja. Ali to je ogroman posao u politici, dignuti rejting stranke s trenutnih 11 posto podrške birača na razinu s koje bi mogli ugroziti HDZ. „U ovih 30 godina zemlja je postala zarobljenik jedne stranke koja doživljava ovu zemlju, ljude i resurse kao svoj feud i to moramo zaustaviti“, rekla je. Drugi koordinator, Tomislav Tomašević, na presici na kojoj je predstavljena odluka Možemo! jasno je rekao: „Ne mislim se kandidirati za premijera jer sam gradonačelnik Zagreba i namjeravam se kandidirati i za drugi gradonačelnički mandat.“
Profesor Žarko Puhovski, filozof, politolog i politički analitičar, kaže da mu ta izjava zvuči seksistički, iako ne vjeruje da je Tomašević u svojoj biti seksistička osoba. „Nije to spretno rekao, ispada kao da on ima važnijeg posla, pa je zato prepustio ženi da se igra s kandidaturom za premijersko mjesto“, kazao je Puhovski. Svoju kandidaturu za premijera na neki je način istaknuo i Nino Raspudić iz Mosta, stranke s rejtingom od 8,6 posto, uspoređujući se s Plenkovićem. „Ja sam od njega viši, očito u boljoj fizičkoj kondiciji, formalno obrazovaniji, ne mislim da je elokvantniji od mene, IQ ako ćemo mjeriti, i na to sam spreman“, rekao je nedavno Raspudić.
Očito, kampanja je počela, a kako u ovoj predizbornoj godini, za koju je teoretski moguće da bude i izborna, nema više mnogo vremena za programe, velike reformske koncepcije i ideološke koncepcije, očekuje nas nadmetanje političkih osobnosti. Ono će biti u prvom planu iako izbori ovise o cijelom nizu komponenata. Prof. Ivan Rimac, sociolog i politički analitičar, upozorava na veliki izborni problem koji očito neće biti riješen za izbore koji predstoje Hrvatskoj. To su izborne jedinice i popisi birača. „Na biračkom popisu imamo 700 tisuća imena viška, a organiziranoj stranci to predstavlja veliku šansu da popravi izbore u svoju korist“, kaže Rimac i dodaje da su izborne jedinice potpuno nesuvisle te da kao takve neće glasačima dati temelje da znaju za koga glasaju. „Imamo cijeli niz problema, od dvojnih prijava glasača iz Bosne i Hercegovine, ljude koji su otišli u druge europske zemlje i za koje ne znamo jesu li uopće spremni sudjelovati na izborima i na kojim će se listama pojaviti, kao dijaspora ili koristeći matične adrese u Hrvatskoj“, kaže Rimac o problematici koja će postojati neovisno o tome hoće li i kako kandidati za premijera iskoristiti svoju poziciju. Formalno, mi biramo stranke na parlamentarnim izborima, ali iskustvo nas je naviklo da se sve pojednostavi i svede na izbor lidera.
Čeka nas nadmetanje političkih osobnosti. Sirovo odmjeravanje snaga između opozicijskih šefova i Andreja Plenkovića.
A tu je opozicija u nevolji.
Svima je jasno da u glavnim opozicijskim strankama nema nikoga tko bi se mogao opisati kao izraziti vođa. Nitko od opozicijskih šefova nije "kompletan". Svakomu nešto nedostaje. Nedostatak nekih važnih liderskih osobina među šefovima SDP-a, Možemo i Mosta cijela javnost uviđa, građani "osjećaju" da Peđa Grbin, Sandra Benčić i Nikola Grmoja nisu u kategoriji Andreja Plenkovića. I oni koji ne vole Plenkovića i HDZ priznat će da Plenković ima ono što oni nemaju.
Što to nedostaje oporbenim vođama? I što uopće čini lidera "kompletnim"? Naravno, o formuli ovisi i trenutak u kojem se lider procjenjuje kao i potrebe birača. Današnji su birači zbunjeni posljedicama pandemije, ruskom agresijom na Ukrajinu, ekonomskom nestabilnošću, pojavom migranata, suvremenim tehnologijama, nesposobnošću da sebi objasne svijet i stoga su podložni teorijama urota, povodljivi za raznim liderima, „spasiteljima“ i prorocima, stvarnim i lažnim informacijama iz raznih izvora i u kontekstu toga moraju izabrati političkog lidera koji će voditi zemlju sljedeće četiri godine.
Pojednostavljeno rečeno, politički lider bi morao imati volju i samouvjerenost, iz njega bi morala izbijati poruka "znam, hoću, mogu", morao bi imati i odgovarajuću retoričku vještinu, sugestivnost i privlačnost, karakter bi mu morao odražavati autoritativnost, jer bi se morao doimati kao čovjek koji je sposoban držati sve konce u svojim rukama. Uza sve to, bilo bi dobro da ima neku dozu simpatičnosti, ne smije biti odbojan ni vanjštinom ni ponašanjem. Morao bi imati i upornost i borbenost, biti u stanju neprekidno javno djelovati, a pritom pokazivati osobni stil, davati individualni pečat, raspolagati s nekoliko specifičnih značajki koje ga razlikuju od konkurenata. Bilo bi super kada bi bio ona pozitivna snaga, usmjeren prema afirmativnom, a ne prema negativnom.
Prof. Gabrijela Kišiček, pročelnica Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta, kaže da će, naprimjer, Sandra Benčić stradati, biti različito ocjenjivana za istu reakciju kao i Plenković.
„Što Andreja Plenkovića čini toliko nadmoćnim u nastupu? Prije svega retorička vještina. Dojam koji ostavlja, odnosno percepcija javnosti stvara se upravo načinom na koji komunicira. Kod Andreja Plenkovića to je ključ uspjeha. On zvuči uvjerljivo, ključna riječ je dojam. A tome pridonosi fluentnost, širina vokabulara, nema zastajkivanja, zamuckivanja. Još k tome koristi profinjeni stil, ugodnog glasa, dobre dikcije i bez regionalne obojenosti. On stvara dojam osobe koja zna što govori – kaže Kišiček o onome što će birači vidjeti ili, točnije, vjerovati da su vidjeli.
„Sandri Benčić ne nedostaje rječitosti“, kaže prof. Kišiček, „stil joj je dobra kombinacija svakodnevnog rječnika i sporadičnih izraza kojima pokazuje širinu obrazovanja i opće kulture. Argumentacija joj zvuči uvjerljivo, pripremljena je i barata relevantnim činjenicama kada se upušta u rasprave. No dvostruki kriteriji koji u Hrvatskoj vrijede bit će joj najveći problem. Kada je muškarac žestok u kritici, on je odlučan i snažan, a žena je konfliktna i agresivna. Ako je muškarac emotivno angažiran pa se naljuti, na to se gleda pozitivno, a kod žena je znak gubitka samokontrole. Već vidim kako joj Andrej Plenković podrugljivo i svisoka govori: ‘Smirite se, gospođo Benčić‘“, govori Kišiček.
Profesor Rimac kaže da se od Berlusconija pokazalo da više ne živimo u vrijeme kada je stranka presudna, nego je važniji lider koji određuje ton stranke i način upravljanja. „Lider je taj koji predstavlja i definira imidž stranke, dosljednost koju treba prezentirati svojim izjavama“, kaže Rimac. Pritom, dodaje, nužno je naviknuti birače da kandidat namjerava osvojiti određenu funkciju. „Ne možete neposredno prije izbora reći: ‘Ovo je naš kandidat.‘ Morate imati predstavljeni profil koji je dugo bio u javnosti i kojega je publika, ona koja odlučuje na izborima, uspjela smjestiti u tu funkciju“, kaže Rimac i zbog toga smatra da je dobro što je već istaknuta kandidatura Sandre Benčić jer će do izbora birači imati priliku naviknuti se da bi ona mogla biti buduća premijerka. A to bi moglo donijeti i glasove. „Nitko nije imao šanse protiv Bandića, ali kad je Bandić nestao, onda su birači procjenjivali kandidate koji su već bili poznati. Bila je to Anka Mrak Taritaš, koja je istakla svoju kandidaturu godinu i pol prije izbora, i Tomislav Tomašević, koji je gradio svoju poziciju od protesta protiv Horvatinčića“, podsjeća Rimac na tu okolnost kao i na činjenicu da je Plenković već u premijerskoj poziciji. Izazivačima će biti teško maknuti ga iz te pozicije. „On se biračima već predstavio, ne mora ništa učiniti. Oni moraju odlučiti je li im on kriminalno loš ili im je prihvatljiv“, zaključuje Rimac.
Aleksandar Musić, komunikacijski savjetnik, definira stvari vrlo jasno. „Priče o tome da je ‘ljevica u krizi‘, ‘desnica u krizi‘ i ostale isprike priče su za malu djecu, u krizi su samo dosadnjakovići“, kaže govoreći o dosad sto puta ponovljenom alibiju neuspjeha. „Programi ne dobivaju izbore. Ljudi dobivaju izbore. No daleko od toga da programi ne mogu pripomoći, ako su ispričani na pravi način kroz prava usta“, kaže Musić.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.