Demografija je ključ buduće politike, tvrdi vrh Domovinskog pokreta, novog HDZ-ova partnera u budućoj hrvatskoj Vladi. Ne baš sasvim provjerene pa zato poluslužbene brojke, a teško ih je provjeriti jer značajan dio hrvatskih gastarbajtera u prošlosti, ali i današnjih migranata, nigdje nije registriran, sugeriraju da se iz samostalne Hrvatske nakon 1991. godine iselilo 400 tisuća građana, a iz bivše Jugoslavije, u velikom gastarbajterskom valu početkom druge polovice prošlog stoljeća 350 tisuća Hrvata. Značajan dio nove iseljeničke populacije u svijet je otišao iz Slavonije, čvrste baze Domovinskog pokreta.
Prema procjenama demografa, danas u svijetu živi oko 7,6 milijuna Hrvata koji su zadržali obilježja hrvatskog identiteta i vrijednosti: osim 3,8 milijuna u Hrvatskoj, 400.000 ih je u BiH, oko 250.000 u ostalim susjednim zemljama, a oko 3,35 milijuna su "klasični iseljenici" u drugim državama.
Kako bi zaustavila odljev radno sposobnog stanovništva, nova Vlada koalicije HDZ-a i DP-a planira osnovati novo ministarstvo kojim će upravljati Domovinski pokret, ali i nekoliko ureda u za razvoj ključnim ministarstvima, također pod kontrolom DP-a koji će resorske probleme promatrati s točke demografskog razvoja. Za početak, objavljeno je da će se jedan takav ured otvoriti u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje bi se, u suradnji s matičnim Ministarstvom demografije, između ostaloga bavio i privlačenjem druge generacije iseljenika iz Južne Amerike, one koji su odgajani u "hrvatskom duhu", jer DP-ov program useljavanja od svih koji se useljavaju u Hrvatsku traži i poznavanje hrvatskog jezika. U DP-u, čiji su članovi u kontaktu s emigrantskom zajednicom, smatraju da interes mladih Čileanaca i Argentinaca koji porijeklo vuku iz Hrvatske nije tek romantična maštarija.
Demograf Tado Jurić, u nastupima bliži desnijem krilu domaće političke scene, Hrvatskoj predviđa budućnost sličnu austrijskoj i njemačkoj gdje je svaki četvrti stanovnik "stranac". Po njegovim procjenama, u iduća tri desetljeća takva sudbina čeka i Hrvatsku. Pri tome, napisao je Jurić u prošle godine objavljenom istraživanju, "treba razlikovati strane radnike, ilegalne migrante, azilante, bogate njemačke umirovljenike i ukrajinske izbjeglice". Po njegovu mišljenju, "broj jedan smo useljenička zemlja u EU. Hrvatska je zanimljiva jer ni jedna zemlja u Europskoj uniji nije imala tako visoko iseljavanje i useljavanje."
Teško je međutim ne primijetiti da Jurić ponekad ima problem sa selektivnom statistikom.
Prema brojkama iz arhiva Migrantskog ureda Ujedinjenih naroda, u Europskoj uniji je u prvom polugodištu 2022. živjelo 23,8 milijuna građana s useljeničkim statusom, što je predstavljalo 5,3 posto od 447 milijuna stanovnika bloka od 27 zemalja. Tri četvrtine svih useljenika u EU živi u četiri države: Njemačkoj, Španjolskoj, Francuskoj i Italiji. Uključimo li u tu statistiku i osobe s otprije stečenim državljanstvom neke od zemalja EU, u Uniji je tada živjelo 38 milijuna useljenika, što je 8,5 posto ukupnog stanovništva. Hrvatska se tu, u kontekstu iseljenicima poželjnih zemalja, ne spominje. UN-ova statistika, pisana doduše prije zadnjeg velikog vala useljavanja azijskih migranata u Hrvatsku, navodi međutim četiri zemlje Europske unije gdje je iseljavanje brže od useljavanja i gdje odljev stanovništva sve više prijeti urušavanjem sustava: Hrvatsku, Grčku, Litvu i Rumunjsku.
Svježije brojke iz Državnog zavoda za statistiku, objavljene u srpnju prošle godine, ipak za Hrvatsku sugeriraju življu migracijsku dinamiku. Po toj statistici, tijekom cijele 2022. u Hrvatsku su iz inozemstva doselile 57.972 osobe, a u inozemstvo se odselilo 46.287 osoba. Saldo migracije bio je napokon pozitivan: useljenih je bilo 11.685 više od onih koji su otišli. Prvi put i useljenička struktura ukazuje na promjenu hrvatske pozicije u percepciji migranata. U 2022. iz inozemstva se doselilo (ili vratilo) 17,8 posto hrvatskih državljana, dok se udio useljenih stranaca povećao na značajnih 82,2 posto. Analiziramo li tako odlaske, odselilo se 70,7 posto hrvatskih državljana i samo 29,3 posto stranaca.
Zagrebemo li, međutim, u pozadinu brojki, teško ćemo izbjeći zamjerku politici koja desetljećima kasni s reformama koje bi građanima prijelaz na sada više ne novi postsocijalistički sustav učinile jednostavnijim.
Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da se u razdoblju od 2013. do 2020., u prvih sedam godina hrvatskog članstva u EU, iz Hrvatske iselilo 263.000 stanovnika, od čega najviše između 2016. i 2019. Najintenzivnije se iseljavalo iz Slavonije i drugih slabo razvijenih županija – Sisačko-moslavačke, Virovitičko- podravske i Bjelovarsko-bilogorske. Pogledamo li, međutim, zemlje koje su bile prvi izbor nove generacije iseljenika – Njemačka, Austrija i Irska - lako je zaključiti da se Hrvati lako prilagođavaju životu u suvremenim, uređenim sustavima, kada u tome vide pomak nabolje.
Čitamo li Jurića, čiji je prošlogodišnje istraživanje bilo usmjereno prije svega na iseljavanje Hrvata u Njemačku, većina njegovih sugovornika odgovornost za sadašnju situaciju i masovno iseljavanje mladih iz zemlje pripisala je "nesposobnim političarima, neučinkovitom pravosuđu i ratnim profiterima".
Još jedna točka koja će se vjerojatno pokazati ključnom pri kreiranju svake buduće demografske ili migracijske politike: rezultati Jurićeva istraživanja pokazuju da su, barem kada je riječ o iseljavanju današnje mlađe generacije Hrvata u Njemačku, "potisni čimbenici iz Hrvatske bili snažniji od privlačnih". U prijevodu: primarni motiv odlaska bio je bijeg od lošeg sustava. To je jasno vidljivo u odgovorima ispitanika gdje su "korupcija, pravna nesigurnost i nemoral političkih elita" mahom istaknutiji su od standardne "gastarbajterske" težnje za boljom zaradom.
Masovno iseljavanje iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća nedvojbeno je bilo odraz neriješenih ekonomskih teškoća u kojima se našlo tadašnje jugoslavensko društvo. Današnji val iseljavanja posljedica je dugogodišnjeg, sada već i višegeneracijskog nesnalaženja politike koja ne uspijeva kreirati okruženje u kojemu bi građani prepoznali priliku za osobni napredak i napredak vlastitih obitelji. Zbog velike potrebe za radnom snagom u tada eksplozivno rastućoj Njemačkoj, kao i zbog razgranatih migrantskih mreža (rodbinskih, poslovnih, ali, iako ne toliko često koliko se to ističe, i političkih), najveći dio iseljenika odlučio se sredinom prošlog stoljeća za odlazak u Saveznu ("zapadnu") Republiku Njemačku. Za razliku od današnjih, kojima je Njemačka također čest izbor, tadašnji su se iseljenici prilikom dolaska u novu životnu i radnu sredinu susretali s ozbiljnim problemima prilagodbe. Životni uvjeti mnogima su bili značajno teži nego kod kuće. Zato je većini cilj bila što veća i što brža zarada i što brži povratak.
Prema studiji njemačke Zaklade Bertelsmann (2015.), broj radno sposobnih ljudi u Njemačkoj, gdje je srednja životna dob danas 44,9 godina, dok se prirodni prirast kontinuirano smanjuje od 1972. godine, smanjit će se s današnjih 45 milijuna na manje od 29 milijuna do 2050. godine, što je pad za trećinu svih zaposlenih. Njemačka je zato, kako bi tržište rada i funkcionalan mirovinski sustav održala na današnjoj razini, primorana svake godine uvesti minimalno pola milijuna radnika. Kako se očekuje da će iseljavanje iz "prioritetnih" zemalja EU ubuduće opadati zbog općega demografskog deficita u zemljama Unije, procjena je da će se imigrante u budućnosti sve više morati tražiti u regijama s velikim natalitetom - od Indije i Pakistana do Afrike – što su zemlje od kojih nas, osim geografije, dijele i velike kulturološke razlike, često i sa slabim obrazovnim sustavima. Stoga je, zaključili su autori Bertelsmannova istraživanja, jasno da će Njemačkoj u idućem razdoblju biti iznimno bitno uvesti što veći broj radnika iz zemalja EU i šire Europe.
Dio te njemačke politike je i zasad uspješno "usisavanje" radne snage iz područja Hrvatske, ali i cijele jugoistočne Europe. Riječ je o usisnoj snazi kojoj se ne može oduprijeti nijedna "demografskim mjerama" vođena politika. Rješenje je u davno zakasnjelim reformama sustava. Na početku prvog mandata Andrej Plenković pokazao je spremnost da sa svojim timom zagrize u promjenu sustava. Pandemija, potresi, a onda i val globalnih poremećaja oslabili su snagu tog ugriza. S novim partnerima u vlasti, pitanje je i ima li volje za takvom vrstom promjene. Zauzdavanje iseljavanja, izravni financijski poticaji obiteljima, porezne olakšice mladencima i lov na drugu generaciju latinskoameričkih Hrvata, kao dio mjera zacrtanih u programu Domovinskog pokreta, sugeriraju još jedan pucanj u prazno.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
