Barem godinu dana prije kolapsa Agrokora vjerojatno je svim dobro upućenim direktorima malih i srednjih kompanija koje su bile jako izložene najvećem poslovnom sustavu u zemlji bilo jasno kako je svaki novi posao s Ivicom Todorićem ulazak u zonu ekstremnog rizika. Pa ipak, tek nakon što je Agrokor prestao plaćati svoje obveze na dnevnoj razini jer mu nitko više ne želi odobriti novi kredit, došlo je do panike. Cijeli niz kompanija koje su do tada slovile kao važni partneri Agrokora te su njegovale prijateljski odnos poslale su na naplatu sve što su mogli poslati. Država je aktivirala brzo sročeni lex Agrokor koji je omogućio da do danas prežive sve srednje velike hrvatske kompanije koje su bile previše izložene Agrokoru.
I tada se počela rasvjetljivati priča o tome kako je Agrokor iscrpio financijske resurse domaćeg bankarskog sustava, koristio mjenično poslovanje kao oblik kvazi-kreditiranja, natjerao leasing i faktoring kuće da igraju po njegovim pravilima te je navukao velike ruske banke da ga nastave financirati temeljem lažiranih bilanci. Kolaps Agrokora bio je tek „razotkrivanje“ velike javne tajne o tome kako su se dogovarali poslovi s najvećim hrvatskim poduzetnikom. Ono što je možda ipak čudilo i dobro upućene bili su razmjeri stvarnih financijskih problema i načina na koji ih je Agrokor prikrivao. Danas stoga ne čudi sadržaj optužnice protiv Ivice Todorića, dvojce sinova i grupe Agrokorovih direktora. Procjena tužitelja da je prvookrivljeni oštetio Agrokor za ukupno 1,24 milijarde kuna čini se konzervativnom, a nastavak Todorićevog inzistiranja na teoriji velike urote postaje sve bizarniji. Zanimljiv je to pristup. Nakon što su banke, investitori, kompanije koje su Agrokoru prodavale robu i usluge, ostali dioničari dioničkih društava iz sastava Todorićevog carstva (njih 15 tisuća) izgubili milijarde, Ivica Todorić i dalje priča da se radi o velikoj režiji. Nekako se čini nevjerojatnim zamisliti da je bilo tko dovoljno pametan, sposoban te istodobno lud i hrabar da u Hrvatskoj organizira najveći gospodarski kolaps u povijesti države.
Uostalom, rukopis optužnice takav je da otklanja ozbiljne sumnje oko razloga zbog čega je propao Agrokor. Državno odvjetništvo potrošilo je popriličan novac kako bi im financijski eksperti pomogli u tumačenju Agrokorovih poslovnih knjiga. Od 80.000 stranica spisa u slučaju Agrokor, vrlo značajni dio ozbiljna je financijska analitika. Teško je za vjerovati da bi tužitelji išli s dramatično krivim procjenama o, recimo, iznosima kumuliranih i kontinuiranih gubitaka koje je Agrokor trebao iskazati u razdoblju 2006. do 2015. godine, a nije.
Govorimo o iznosima od oko 440 milijuna u 2006. do 5,5 milijardi kuna u 2015. godini. To brdo gubitaka očigledno je raslo uz pomoć kreativnog prikrivanja troškova i financijskih obveza uz preuveličavanje prihoda te lažiranje novčanih tijekova. Tužitelji, primjerice, navode kako su potraživanja prema Todoriću prikazivana kao kratkoročni depoziti kod banaka s dospijećem tri mjeseca. Jesu li se tužitelji tu mogli zabuniti ako se radi o iznosima od 400 do 1,6 milijardi kuna? Teško je vjerovati, s obzirom na težinu i važnost slučajeva, da bi si priuštili bilo kakvu veliku grešku u financijskoj forenzici. Drugim riječima, graditi priču o nekim tobožnjim upitnicima predstojećeg sudskog procesa nešto je što se čini poput bičevanja mrtvog konja.
Puno je zanimljivije i važnije pitanje jesmo li što naučili iz kolapsa Agrokora te, ako smo naučili, jesmo li naučeno primijenili u političkoj i poslovnoj praksi.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.