POVRATAK PJESNIKINJA Posljednje tri godine Gorana za mlade pjesnike valjalo je preimenovati u Gorana za mlade pjesnikinje

U novije vrijeme zbirke poezije u nas se objavljuju nešto češće, makar u simboličnim nakladama koje se i tako male teško prodaju. Domaći izdavači kao da su ponovo skloni dati šansu čak i mladim, neafirmiranim autorima, iako resorno ministarstvo na kapaljku dijeli potpore pjesnicima i nakladnicima za tiskanje poetskih zbirki. Pjesnička scena glasnija je, vidljivija, na njoj se može čuti sve više ženskih glasova, a i mainstream mediji otvorili su više prostora – pjesnikinjama i pjesnicima. Posljednje tri godine Gorana za mlade pjesnike valjalo je preimenovati u Gorana za mlade pjesnikinje, dobile su ga redom autorice. Ovo proljeće nagrađena je Marija Dejanović, prošle godine Monika Herceg, godinu prije Matea Jurčević. Možda i nije sasvim prirodno među njima tražiti specifičan generacijski pečat, te poetike se razlikuju osobnošću, baš kao i ono što već duže pišu Zadranka Martina Vidaić i Splićanka Katja Grcić, u svojim tridesetima, ili Solinjanka Nada Topić, autorica više zbirki, zašla u četrdesete.

Zbirke koje u novije vrijeme nastaju rjeđe su općenite, prati ih određena konceptualizacija, prepoznatljivo su strukturirane. Monika Herceg “Početne koordinate“ vezala je uz selo i djetinjstvo, ruralne, ponekad gotovo magijske fenomene. Katja Grcić u “Ljetu“ na sasvim osobit način govori o poznatom, tematizira ljeto, rukopis je to kratkih zabilješki o onome u nama i oko nas za doba ljeta. Brojevi su neka vrsta lajtmotiva iz kojeg progovara o svijetu oko sebe Nada Topić u “Bezbroj i druge jednine“. “Mehanika peluda“ Martine Vidaić pisana je iz trećeg lica, većina pjesama govori perspektivu neke osobe pa tako ima pjesma o kućanici, pjesma o ribaru koji umire… “Bijela vrata“ Matee Jurčević zbirka je o psihičkim bolestima; Marija Dejanović ima dvije zbirke u pripremi. U prvoj, naslov joj je “Etika kruha i konja“, govori o preobrazbi i igri, druga “Središnji god“ propituje međuljudske odnose, u njoj istražuje vlastiti identitet.

Poezija je oduvijek bila i platformom otpora, prostor za ispripovijedati ono što je teško, ono što želimo mijenjati, oko sebe i u sebi. U društvu u kojem je neokonzervativizam uzeo maha ne čudi da su žene i u poeziji postale glasnije, da imaju potrebu govoriti. Ponekad je to, jasno, vezano i uz neku osobnu geografiju, ipak - često uz opće stanje stvari oko nas. Sanja Baković nedavno je napisala pjesmu koja se puno širila društvenim mrežama, u njoj progovara o slučaju djevojke Kristine Krupljan koju je u veljači 2017. dečko u automobilu izbo nožem. “Pratila sam taj slučaj, jer se dogodio ispod mog prozora. Tako sam i krenula pisati novi ciklus na kojem radim.“

Lani je objavila zbirku “Plovna mjesta“, trenutno radi na knjizi što tematizira djelovanje iz ženskog nesvjesnog, radni naslov je “Pod morem“, veliki dio napisanog tiče se nasilja i pristajanja na nasilje u odnosima. Za novu zbirku, koja izlazi idućeg proljeća, Herceg piše o ženskom iskustvu. “Pišem o znanstvenicama, koje su dosta marginalizirane; bitno je pisati o ženama koje su provele živote pod muškom čizmom, napravile puno, no nikada nisu dobile nagrade. Pišem o mitskim aktericama, iskustvu majčinstva, znanstvenice...“

U kratko vrijeme imala je dvije trudnoće, piše o bolničkim iskustvima, “žene su kod nas još uvijek tretirane kao maternice, čak i u bolnici. Hod za život prošle godine me baš uznemirio, pa sam počela pisati pjesmu time motiviranu, zove se ‘Igle’, to je pjesma o stanju 1940-ih kad su žene često po selima umirale zbog abortusa koje su radile iglama. Pamtim istraživanje Nade Sremac objavljeno u Zarezu o tome kako žene po našim selima umiru kao u Africi, igle se prenose u miraz, infekcije, slične sudbine generacija žena… a mi kao da idemo prema tome.“

Vrijeme je takvo da traži otpor. Bunt izlazi, vidljiv je, u poeziji Martine Vidaić. Govoreći o pisanju, Vidaić kaže: “Impuls za pisanjem zapravo je produženo čitanje, i jedno i drugo jako je vezano uz samoću. I čitanje i pisanje je žudnja za drugima, za tim da razumijemo druge i da nas drugi razumiju.“ Književnost ju je formirala; čitanje ju je oblikovalo: “Odrastala sam u prilično jednoznačnoj sredini, i još tijekom devedesetih. Ne moram ni objašnjavati kako je to moglo utjecati na otvorenost mog uma. Svi mi odrastamo s nekim ‘istinama’, floskulama, predrasudama, površnostima, a književnost, ako je dobra, uvijek ide protiv toga, jer teži dubini, traži istinu bez navodnika, onu koja je gadna i boli, i vrlo je složena, ali oslobađa. Meni je dobra književnost uvijek po svojoj naravi antifašistička, čak i kad joj je autor totalni idiot, jer za razliku od fašizma koji teži svođenju ljudi na banalne kategorije, dobra književnost uspijeva prikazati svu složenost osobne perspektive. Poezija me, mislim, naučila, i još uvijek me uči, da budem hrabrija. I da razmišljam naopako.“

Marija Dejanović u rukopisu izgrađuje svijet u kojem se jedna stvar mora referirati na drugu; to više nije opis stvarnosti, već njezina vlastitog svijeta koji je zamijenjen za stvarnost. Stvorila je vlastiti svijet i onda opisivala pravila toga svijeta - zub, metal, kao da imaš ključ za zbirku, moraš uzeti ključ i onda ući unutra. I to je, zapravo, neka vrsta otpora; jer poezija traži da te provuče negdje, nekako, na drugi način…

U Zagrebu, a i u manjim sredinama, sudeći po broju čitanja i poetskih događanja, dojam je da se interes za poeziju budi, da ta forma u nas uzima novi zalet. Uz stare, provjerene programe i večeri poezije, sve je više i novih inicijativa koje su dobro zaživjele. Kako ljude okupiti oko poezije zna Sanja Baković, Bračanka rodom, Zagrepčanka adresom, od prošle zime jednom mjesečno organizira Odvalimo se poezijom, čitanja u zagrebačkom klubu Pločnik. “Uvijek mi se činilo da je poezija stisnuta u neke knjižnice, zatvorena u uske krugove, da ne komunicira s ljudima koji bi potencijalno mogli postati čitatelji. Krug ljudi koji dolazi kod nas na čitanja se širi. Ne treba podcjenjivati publiku, dijeliti ih na one koje to oduvijek zanima i one koje to nikad neće zanimati. Neki ljudi nisu išli u gimnazije, studirali književnost, niti žive u Zagrebu u kojemu su dnevno tri pjesnička događaja, ali ne znači da su zbog toga nesenzibilni za poeziju, već možda nikad nisu imali priliku.“

“Poezija nikada neće biti nogomet, niti će biti kraljevsko vjenčanje, ali ona traži svoje nove putove i pronalazi ih, stvara ih. Ona se osnažuje i kao književni žanr i kao komunikacijski kanal prema čitatelju“, kaže Baković.

Katja Grcić sažima: “Bilo bi lijepo kad bi više ljudi znalo da su takva događanja jedinstvene prilike da čovjek osjeti, čuje, sazna i doživi upravo ono što u kakofoniji informacija i sadržaja kojima nas svakodnevno bombardiraju teško da uspijeva. Važno je da postoji dijalog, da se publiku ne tretira kao pasivne recipijente, već kao sudionike i sugovornike. A potrebno je i stalno raditi na edukaciji onih koji imaju potencijal da postanu punokrvni čitatelji.” Za razliku od drugih književnih žanrova, poezija se može zanimljivo i lako prezentirati javnim izvođenjem, vezati uz glazbu, ples, video, pa takva događanja mogu biti zanimljiva i onima koji nisu nužno čitatelji poezije, ističe Nada Topić. “Drago mi je što se u posljednje vrijeme mnoga književna, pa i poetska predstavljanja snimaju tako da se kasnije mogu pogledati. Ipak, važnije od samog predstavljanja jest da je knjiga objavljena i dostupna, što, nažalost, često nije slučaj. Nekih knjiga poezije nema u knjižnicama, a u knjižarama još i manje.“

Marija Dejanović razmišlja o načinu na koji se o poeziji govori u školi. “Za početak bi bilo dovoljno da se prvo predaje suvremena književnost, a onda starija. Pjesme koje su razumljivije zainteresirale bi djecu pa im se poezija ne bi činila stranom i zbunjujućom. Bilo bi dobro i manje govoriti o životima autora, a više o samim pjesmama. Umjesto da se djecu uči ‘što je pjesnik htio reći’, neka ih se potiče da sami tumače pjesme. Trebalo bi ih više poticati da pišu vlastitu poeziju te im davati priliku da sa suvremenim književnicima razgovaraju o poeziji.“

Donedavno je, govori Monika Herceg, studentica fizike, puno radila na popularizaciji znanosti među djecom. “Držala sam radionice, radila razne programe od Samobora do Splita, volontirala, dok mi se nije zavrtjelo u glavi od tempa, dok nisam rodila kćer. Možda bi se takvo što moglo prenijeti i na radionice poezije, jako bih ih rado radila. Treba eksperimentirati s formama, ne znaš unaprijed kako će djeca reagirati, ali bojim se da toga neće biti u reformi školstva ako mi ne budemo intervenirali. Ista je stvar i s matematikom, fizikom, sa svim tim lijepim stvarima koje loš sustav čini djeci dosadnima.“

Više nije čudno da se na dodjeli Gorana ili za nekih pjesničkih večeri autori maše mobitela i stihove čitaju s ekrana. Katja Grcić kaže: “Mene u tom kontekstu tehnologija veseli, čini mi se da nam omogućuje neke nove dimenzije. Danas ima mnogo online platformi za objavljivanje poezije, ljudi se lakše i brže povezuju, razmjenjuju ideje i autorske radove, osim toga poezija se može sjajno kombinirati s novim medijima.“ Marija Dejanović sklona je kombinaciji poezije i glazbe: “Uglazbljivala sam svoje pjesme s dečkima iz benda Šavovina, izvodila sam poeziju u suradnji s glazbenicima na festivalu slobodne improvizirane glazbe Improcon, super sam se osjećala dok sam izvodila poeziju uz Saru Renar na Goranovu proljeću.“

Puno ljudi piše poeziju, ali veliki broj i onih koji pišu – poeziju ne čita. Taj se paradoks dade osjetiti kad krenete čitati mnogo toga što je recentno napisano, objavljeno uglavnom negdje na internetu. “Mnogo toga nema umjetničke kvalitete, a i tužno je to da i ljudi koji pišu ne čitaju, jer pomislio bi da barem pjesnici čitaju pjesnike“, komentira Monika Herceg, članica uredništva časopisa Poezija. Drži da u nas ni časopisi za poeziju ne rade odveć strogu selekciju. Kaže: “Ne piše se toliko dobro koliko se objavljuje, na mnogima od tih objavljenih tekstova trebalo bi još raditi. Za Poeziju sam se potrudila naći divnih autora iz cijele regije, malo pratiš druge časopise, nagrade, pročitaš nešto novo što ti je odlično, u Srbiji je puno odličnih autora.“

Kad bismo gledali koliko ljudi čita te časopise, statistike bi vjerojatno bile još više poražavajuće negoli je slučaj sa zbirkama pjesama. “Mislim da smo mi zatvorili svijet poezije, pogotovo s tim cijenama, jer trebaš izdvojiti oko 10 eura za jedan takav časopis. To je baš previše. Luksuzno izgledaju, ali slaba je koristi od toga, kad se tako malo čitaju“, kaže Herceg.