Glorijina kolumnistica Mirela Forić Srna dovela je pred gotov čin i pred kamere svog supruga i njegovog nećaka: legendarni kapetan Vatrenih Darijo Srna i mladi rukometni reprezentativac Zvonimir Srna u intimnom razgovoru otkrili su joj zašto je Metković bio presudan za njihove sportske karijere, koje okuse nose iz svog zavičaja, po čemu su slični, a po čemu različiti.
Na prvi zajednički intervju legendarnog nogometaša Darija Srnu i njegovog nećaka, rukometnog reprezentativa Zvonimira Srnu nagovorila je Mirela Forić Srna, naša kolumnistica i poduzetnica. Naime, Darijo Srna, danas sportski direktor ukrajinskog kluba Šahtar Donjeck, rijetko daje intervjue - pogotovo ako nemaju veze s njegovom profesijom - no supruzi nije mogao reći "ne", osobito kad mu je iznijela ideju da to bude opušten obiteljski razgovor u kojem će sudjelovati drugi uspješan sportaš iz njegove obitelji. Sin njegovog brata Renata, 26-godišnji Zvonimir Srna, hrvatski je rukometni reprezentativac koji se ovih dana priprema za svoje prve Olimpijske igre. I vjerojatno je najstasitiji član sportske obitelji iz Metkovića - visok čak 2,02 metra. Koliko su stric i nećak slični, a u čemu su različiti Mirela je izvukla u velikom, opuštenom razgovoru.
Koji je glavni razlog da ste obojica tako uspješni - odrastanje u Metkoviću, obiteljski utjecaj i odgoj ili izbor prave žene u životu?
Darijo: Oprosti, ali ja sam tebe upoznao kad sam već bio uspješan! No, šalu na stranu, s obzirom na to da sam ja stariji, krenut ću prvi: vjerujem da je sve to utjecalo, i okolina, grad, obitelj... Rođen sam u ulici koja se zove Sportska i koja je prepuna kafića i sportskih terena, pa tu nemaš previše izbora - ili ćeš biti konobar, ili ćeš na igrališta, gdje se igra tenis, rukomet, nogomet…
Ali Zvone nije rođen niti je živio u Sportskoj ulici pa je opet postao vrhunski sportaš!
Darijo: Tu dolazimo i do gena: moj otac, a Zvonin djed bio je nogometaš, kao i moj brat Renato, odnosno Zvonin otac. Sportski geni očito se prenose s koljena na koljeno.
Misliš li da su se ti geni prenijeli i na našu djecu?
Darijo: Kako sad stvari stoje, ni blizu nisu.
Znači, do mene je!
Darijo: Da, dobili su mamine gene. Metković je izrazito sportska sredina, roditi se u tom kraju uglavnom znači da ćeš se baviti poljoprivredom, sportom ili ugostiteljstvom. Mi smo se u obitelji opredijelili za sport.
Zvonimir: I ja se apsolutno slažem, mislim da je u mom slučaju najviše obitelj utjecala na moj sportski put. Mama mi je bila rukometašica, sestra je rukometašica, brat je također igrao rukomet, tata je bio golman u NK Neretva, na televiziji smo stalno pratili sportski program... Po svemu smo predodređeni za sportaše.
Darijo: Da, netko je imao više snage da izdrži prepreke vrhunskog sporta, a netko manje; netko je bio veći talent, netko manji, a netko je bio možda više gladan uspjeha od ostalih.
Zvonimir: Dodatni motiv bio nam je i Darijo, kojeg smo pratili od malena. Ja sam s tatom i didom išao na njegove treninge i utakmice, i to me inspiriralo.
Zvone, jesi li kao klinac bio ponosan na to što ti je Darijo stric?
Zvonimir: Metković je specifična sredina pa da kažeš da ti je Darijo stric, odmah će reći - vidi ga, hvali se…
Darijo: Da, baš se u Metkoviću ne zna tko je tko kome...
Zvonimir: I dandanas mi prijatelji i poznanici znaju reći - što nam nisi rekao da ti je Srna stric? Sad sam se na to navikao pa me ni ne smeta.
Koja ti je najranija uspomena na Darija?
Zvonimir: Kad je jednom došao s puta te bratu i meni donio Ayaxove kopačke. Bilo mi je tada četiri ili pet godina, i nikada tu sreću neću zaboraviti.
Darijo: Ja sam njima donosio kopačke, a oni su svi otišli u rukomet.
Zvonimir: A jednom nam je donio kopačke s metalnim čepovima za zemljani teren, a ja sam u njima odmah otišao igrati na beton. Naravno, poskliznuo sam se i razbio glavu. I toga se jako dobro sjećam.
Darijo: Eto, opet ja kriv!
Obojica ste vrlo mladi otišli od kuće: Darijo s 14 u Split, a Zvone s 18 prvo u Dubrovnik pa u Zagreb. Kako ste se tada snašli u novim sredinama?
Darijo: Iako to nije velika udaljenost, promjena je bila ogromna, a Split je izazovan grad.
Teško se bilo nositi s interesom djevojaka?
Darijo: Koje djevojke? Nisam imao ni za kiflu pa nije za mnom bila neka potražnja! Isprva sam živio kod jedne obitelji i to mi je bio jako težak period: da sam tada izgubio korak, sigurno bih otišao u krivom smjeru. Split je relativno opasan grad kad si mlad, željan uspjeha i pomalo mangup. Lako te ponese. Sve u svemu, predivne uspomene nosim iz Splita. Negdje me je zakinulo jer nisam bio s obitelji, ali me to iskustvo izgradilo i dalo mi šansu da uspijem u životu.
Zvonimir: Došao sam u Dubrovnik koji također nije predaleko od doma, ali sam se isto prvi put susreo s nekim stvarima i postao odgovoran. Dubrovnik je blaga sredina, ali opet si prepušten sam sebi pa je vrlo lako skrenuti s puta, a ja sam živio s bratom i prijateljem.
Kako ti je bilo kad si došao u Zagreb, s obzirom na to da je tu velika razlika u mentalitetu i načinu života u odnosu na jug?
Zvonimir: To mi je bio puno veći šok. Kad mi je nedostajala obitelj, krenuo bih iz Dubrovnika i za sat vremena bio kod kuće, a u Zagrebu to više nije bilo moguće. Tada se pomiriš s time da prijatelje i obitelj vidiš dva puta godišnje. U Zagrebu se puno brže živi, sve je ubrzano i trebalo mi je vremena da se i na to priviknem. Što se razlike u mentalitetu tiče, mislim da svi mi s juga koji dođemo u Zagreb imamo nekako jaču želju za uspjehom. Više grizemo, kako se to u narodu kaže!
Darijo: Ja se slažem, evo ni Dinamo možda ne bi bio tako uspješan bez našeg Jakirovića i Petkovića. Svugdje smo dobro raspoređeni.
Otkrijte mi tajnu - koji je razlog da iz jednog malog grada dolazi toliko uspješnih sportaša, političara, poslovnih ljudi, doktora, misica, književnika, modnih kreatora...?
Darijo: To samo dragi Bog zna.
Zvonimir: Mislim da je odgovor u našoj snalažljivosti, u tome što se brzo i lako prilagođavamo, gdje god nas baciš, mi nekako isplivamo. Nemamo straha ni od koga i ni od čega, to je definitivno dio našeg mentaliteta.
Zvone, tko ti je bio najveći uzor i oslonac u životu?
Zvonimir: Nisam imao neke posebne uzore, možda najviše Darijo.
Darijo: Nisam ja njemu previše pametovao, ali sam ga savjetovao i zajedno s njegovim ocem kumovao da iz Dubrovnika dođe u Zagreb. Vidim da je na pravom putu, da je profesionalac, govorim mu da se čuva ozljeda jer rukomet je težak sport, lakše stradavaju koljena i ramena nego u nogometu. Teški su padovi i stalno mora voditi računa o sebi i svom tijelu. Karijera rukometaša nije duga, u vrhuncu se mora biti maksimalno spreman i fokusiran.
Koja su vam najdraža mjesta u Zagrebu, gdje vas se može sresti?
Darijo: Ja imam svoju kuću, to mi je uz Sljeme najdraže mjesto u gradu. Ako si mislila na restorane i lokale, znaš da nisam taj, ne idem nikamo.
Zvonimir: Ja sam uglavnom na Trešnjevci gdje živim, u lokalnom kafiću. Sestra mi također živi u blizini i to mi puno znači emotivno, nisam nikad sam.
Koja jela najviše volite i tko vam najbolje kuha?
Zvonimir: Moja majka definitivno najbolje kuha, a najviše volim brudet od jegulja i žaba, specijalitet našeg kraja.
Darijo: Kod mene su to majka i punica. Slažem se, i meni je brudet od jegulja i žaba najdraže jelo koje ne propuštam kad sam doma.
Tko je bio stroži roditelj - mama ili tata?
Zvonimir: Meni tata, on je uvijek bio autoritet u kući.
Darijo: Kod mene isto tata, a evo u mojoj obitelji sada si ti stroža od mene.
Obojica volite kupovati odjeću - to vam je isto genetski?
Zvonimir: Ja s curom često idem u Arena centar i svaki put nešto kupim. Volim sportsku odjeću, majice, uvijek nešto nađem za sebe.
Darijo: Meni žena sve kupi. U zadnje vrijeme kupujem manje nego prije, jer nemam više toliko vremena ni volje, s obzirom na to da me posao sportskog direktora zaokuplja po cijele dane. A ionako imam previše odjeće.
Zvone, što te najviše privlači ili može odbiti kod djevojke?
Darijo: Mene najviše privlači skromnost. I da zna kuhati! (smijeh)
Ovo je pitanje namijenjeno Zvonimiru, a ne tebi!
Zvonimir: Iskreno, na prvu me privuče izgled. Na drugu da je opuštena i zanimljiva. Da mi je lijepo provoditi vrijeme s njom. Nije mi presudno da zna kuhati.
Darijo: E moj Zvone, tako sam i ja mislio na početku veze - zabavna, opuštena, ne maltretira, a sad nakon 14 godina braka…. ništa od toga!
Vidiš li se jednog dana kao roditelj?
Zvonimir: Želio bih imati barem troje djece, to mi je životna želja.
Na koji se način opuštaš u slobodno vrijeme?
Zvonimir: Volim prošetati i otići na kavu, tako se najbolje relaksiram. Često odspavam poslije ručka, pogledam seriju ili film.
Koji su vam životni planovi i ciljevi?
Zvonimir: Želim otići igrati u inozemstvo, tamo pokušati uspostaviti neki život i karijeru. Ne volim promjene pa bih rado da se zadržim dulje vrijeme tamo gdje odem - baš kao i Darijo.
Darijo: Ja imam samo jedan, a to je da se ovaj rat u Ukrajini što prije završi!
Vidite li se ponovno u Hrvatskoj?
Darijo: Moja žena i ja se vidimo u našoj kući u Dubrovniku. To je grad u kojem se najbolje osjećam, blizu je Metkovića, dobro je avionski povezan, ugodan za život, na moru je... Tako da, dragi Dubrovčani, čekajte me.
Zvonimir: Dubrovnik je odličan, i meni se jako sviđa, tri godine tamo mi je bilo predivno.
Darijo, koji bi životni savjet dao Zvonimiru u ovom trenutku?
Darijo: Samo neka sluša svoje srce i intuiciju. Vruće srce, a hladna glava - to je važno. Budi pošten i radi, sve će ti se kad tad vratiti! Mi drukčije ne znamo, tako smo odgojeni i tako ćemo odgajati svoju djecu. I meni su davali savjete pa sam opet pogriješio, ali bitno je ne ponavljati pogreške. Ponosan sam da baš on nastavlja našu sportsku lozu jer nisam siguran, bar što se moje djece tiče, da će itko uskoro davati sportske intervjue. Moj Karlo je jučer promašio tenisku lopticu i odmah je bacio reket i naljutio se na trenera. Taj može igrati samo ako zna unaprijed da će pobijediti. I još nešto, ali ovaj put nije šala - želim ti, Zvone, da imaš pored sebe ženu kao ja. Smatram da je jako bitno za svakog uspješnog sportaša da iza njega stoji prava žena, koja ga prati u dobru i u zlu - kad se događaju usponi i padovi, kad treba ići živjeti u neku zabit, i kad se ide u London.
Zvone, bi li htio ostati u sportu i nakon igračke karijere?
Zvonimir: Privlači me posao trenera, u zadnje vrijeme o tome često razmišljam. Svakako bih volio ostati u rukometu i nakon igračke karijere, ali trenutačno sam koncentriran na predstojeće utakmice i moje prve Olimpijske igre ovog ljeta.