Talentirani Splićanin, koji je 2019. kao 18-godišnjak predstavljao Hrvatsku na Euroviziji, ekskluzivno za Gloriju otkriva sve o izazovima života u novoj sredini, zašto je prije tri godine u jeku pandemije otišao na drugi kraj svijeta te da je u jednom trenutku razmišljao o povratku u domovinu.
U Ameriku sam stigao u rujnu 2021. usred globalne pandemije koronavirusa. Takva promjena nije bila laka, no u početku sam bio uzbuđen zbog nove sredine, ljudi i činjenice da sam ondje gdje sam cijelog života priželjkivao biti. Budući da iz Hrvatske nisam mogao riješiti stambeno pitanje, prvo sam odsjeo u hrvatskoj Župi svetog Ante u Los Angelesu, gdje me je ugostio, sada već moj dobar prijatelj, don Ivan Jordan s kojim me povezala konzulica Hrvatske u Los Angelesu Renee Pea, divna žena koja od samog početka ulaže toliko vremena, volje i ljubavi u moj američki san.
Prvih nekoliko tjedana proveo sam istražujući poznate lokacije Los Angelesa. Očekujući da će grad izgledati baš kao u filmovima, šokirao sam se brojem beskućnika na nekim od najpoznatijih ulica, kao što je Hollywood Boulevard gdje je Holivudska Staza slavnih. Najiskrenije, nije lako nivelirati uzbuđenje oko holivudskog glamura i dnevne realnosti i ljudske patnje. Danima mi nije bilo jasno gdje sam zapravo došao, no obradovalo me vidjeti lokacije kao što su Holivudski znak, Beverly Hills, Santa Monica Pier i Griffith opservatorij koji doista izgledaju kao i u filmovima. Nevjerojatan je osjećaj biti na tim lokacijama i shvatiti da je to stvarnost i da ne sanjaš.
Ubrzo potom započeo je moj studij, i počelo je nestajati početno uzbuđenje, a s tim su se krenuli pojavljivati i osjećaji usamljenosti i nemoći. Shvativši koliko sam daleko od svoga doma; od obitelji i prijatelja, od ljudi koje volim i koji vole mene, svaki dan je postajao sve teži. Jedina stvar koja bi mi izmamila osmijeh na lice je bila pomisao da ću se navečer čuti s obitelji i prijateljima, i to mi je davalo snagu za svaki idući dan. Nije bilo lako. Ali to tako ide. Ne kažu uzalud da je trnovit put do zvijezda.
Nakon prve godine, vratio sam se doma na ljetni odmor i unatoč odličnom uspjehu i svim položenim ispitima, nisam znao hoću li se vraćati u Ameriku. Doma sam se osjećao sretno i ispunjeno, kako se nisam osjećao prethodnih godinu dana u Americi. Pa se zapitao ima li sve ovo smisla. No, nakon nekoliko mjeseci provedenih u Splitu, napunio sam baterije i odlučio dati drugu šansu onom malom Roku koji je još kao dijete sanjao o karijeri u Americi. Tako sam još jednom spakirao kofere i krenuo u drugu rundu. I sretan sam zbog te odluke jer se te godine sve promijenilo.
Ovaj put sam bolje znao što me čeka i bio sam spremniji na nove izazove. Svjestan žrtve, ali i nagrade. Čiste glave i otvorena srca zakoračio sam u novu akademsku godinu i upoznao neke od najdivnijih ljudi s kojima sam stvorio, vjerujem, doživotna prijateljstva. Konačno sam se prestao osjećati usamljeno jer sam shvatio da imam obitelj i u Americi. Home away from home.
Tada je nastala i moja nova pjesma "Exit Lane", kojom sam samom sebi htio poručiti da moram krenuti dalje i ostaviti loše i nesigurnije dane iza sebe. Ja pišem svoju sudbinu. "You are the one holding the knife, but I‘m the one holding the pen, so I‘m erasing this pain!". Otišao sam u studio sa Sanjom Matejaš, s kojom se volim našaliti da me je otela i prozvala se mojom LA majkom. Sjeo sam za klavir, a glazba i tekst su samo počeli izlaziti iz mene. Prisjetivši se prethodne godine, konstantne borbe s anksioznošću i svih izazova koje sam morao prebroditi, izlio sam dušu za tim klavirom i pola sata kasnije rodila se pjesma “Exit Lane”. U tom trenutku osjetio sam otpuštanje tolikog tereta sa srca, i shvatio sam da mi je upravo to trebalo kako bih mogao krenuti dalje.
Danas, koliko god mi je dnevni tempo ubitačan, toliko sam i sretan i zahvalan što živim u SAD-u i radim ono što volim. Ima dana kada se najradije ne bih dizao iz kreveta, ali shvatim koliko ljudi bi dalo sve na svijetu da budu na mome mjestu, pa se ustanem i krenem u nove radne pobjede. Na fakultetu u prosjeku provedem desetak sati dnevno, uključujući i posao demonstratora te rad na mnogim drugim glazbeno-scenskim projektima. Vikendima stažiram i nastupam za glazbenu kompaniju koja se bavi privatnim eventima, vjenčanjima i velikim javnim proslavama i događajima. Nedavno sam imao priliku nastupati na dobrotovornoj večeri gdje su prisustvovale brojne face iz svijeta zabavne industrije, poput Charlieja Sheena.
To je jedna od zanimljivijih stvari u vezi Los Angelesa: poznate ljude stvarno možeš sresti na svakome uglu, ali shvatiš da su svi ti veliki celebrityji obični ljudi, kao i svi ostali. Do sad sam susreo Jennifer Hudson, Katy Perry, Jacoba Colliera, Lionela Richieja, i nekoliko drugih, a imao sam priliku surađivati s novom mladom pop zvijezdom - Jamiejem Millerom - na vokalnom aranžmanu za njegov singl “No Matter What”.
Los Angeles College of Music (LACM), fakultet na kojem studiram, savršeno je mjesto za povezivanje s uspješnim glazbenicima i utjecajnim ljudima iz glazbene industrije. Svima koji su tu cilj je jednoga dana osvojiti nagrade kao što je Grammy, a od koga bolje naučiti kako to postići, nego od samih laureata. Velik broj dobitnika Grammyja su profesori na LACM-u, a među njima je David Joyce; voditelj vokalnog programa te Erin Bentlage koja je ove godine, sa svojom grupom “Saje”, osvojila Grammy za a capella aranžman u suradnji s legendarnim Jacobom Collierom. Osim profesora, mnogo zanimljivih faca je studiralo na LACM-u, a jedan od njih je London Hudson; sin legendarnog Slasha iz benda Guns N’ Roses. LACM ima sveobuhvatan program zahvaljujući kojem sam naučio producirati svoju glazbu, tajne i trikove pisanja i kompozicije, te music business.
Zbog svih prethodno navedenih obveza, vremena za noćne izlaske baš i nema, ali se uvijek nađe malo vremena za PlayStation. Nema mi bolje relaksacije od one uz igru “Crash Team Racing” ili Fifu s ekipom. Iako mi je društvo poprilično internacionalno, moj najuži krug ipak se sastoji od naših ljudi. Postoji nešto posebno u Hrvatima u Americi. Hrvati su generalno topli i srčani ljudi, ali američki Hrvati su jedinstvena sorta u najboljem smislu. Nikad nećeš upoznati nekoga tko ti je spremniji pružiti ruku i pomoći u nevolji od njih baš zbog toga što su i oni kroz sve to već jednom prošli pa znaju koliko odricanja to zahtijeva. Svaki dan se ponosim time što sam Hrvat. Jedan od primjera su Sylvano Doddick i Greys Sošić koji su mi od prvoga dana otvorili vrata svoga doma, dočekali me raširenih ruku i puno pomogli oko života u LA-u i studija. Kad god dobijem poruku od Greys da se družimo za vikend, ne jedem skoro ništa ostatak tjedna jer znam da me čeka ozbiljna gozba na hrvatski način. Škampi, riba, blitva, kremšnite, ma što god ti padne na pamet, a onda se nedjeljni ručak produži i na nedjeljnu večeru. Evo, upravo me čeka me jedan takav ručak u nedjelju, tako da kreće izgladnjivanje.
Kad smo već kod hrane, moram priznati da je to jedna stvar u Americi na koju se još uvijek teško navikavam. Odrastajući u Hrvatskoj, razmazila me naša domaća ‘spiza’ koja je, siguran sam, jedna od najboljih na svijetu. Često pomislim “eh, da mi je sad uživati u škampima na buzaru od bake Milke, ili u maminoj pašticadi i njokima“. U Americi nije tako pristupačno i jednostavno doći do kvalitetnih namirnica, tako da i dan danas, tri godine poslije, i dalje tražim zdrave opcije i hranu koja će me osvojiti.
Summa summarum, uvijek se nekako dovedem do pitanja: “Što poslije fakulteta?”. Amerika je zemlja mogućnosti, za svakoga tko je spreman zavrnuti rukave i raditi. Ako sam nešto naučio otkako sam došao ovdje, to je da u glazbenoj industriji, koliko god bila kompetitivna, ima mjesta za svakoga tko je kvalitetan u svome poslu. Zato namjeravam istražiti sve mogućnosti i prilike koje mi pruža Amerika, ali ne namjeravam zatvarati vrata svojoj Hrvatskoj. Dapače, nastavljam raditi na autorskoj glazbi te na stvaranju prvoga albuma, a u Hrvatsku dolazim nastupati kad god mi se za to ukaže prilika.