Ova 23-godišnjakinja, koja dijeli teren s najboljim svjetskim igračicama, otkriva da joj je najveća želja nastupiti s hrvatskom reprezentacijom na Olimpijskim igrama, ali i da svojoj obitelji osigura lagodniji život.
Nakon rušenja brojnih rekorda u broju asistencija na sveučilištu UConn gdje je studirala četiri godine, o simpatičnoj i talentiranoj Niki Mühl proteklih nekoliko tjedana ne prestaje se pričati. To nimalo ne čudi jer je sredinom travnja ova 23-godišnja Hrvatica izabrana kao 14. pick na WNBA Draftu koji predstavlja vrhunac za mlade košarkašice iz cijelog svijeta, a biti dio tog prestižnog događaja ogroman je uspjeh za svaku igračicu. Mlada hrvatska razigravačica svoju karijeru nastavlja u Seattle Stormu, klubu koji je osvojio čak četiri WNBA naslova, a čiji su dres svojedobno nosila neka od najvećih košarkaških imena poput Sue Bird, Lauren Jackson te Swin Cash. Tim smo povodom razgovarali s Nikom koja košarku obožava od najranije dobi, a strast prema tome sportu duguje svojim roditeljima.
"Moja obitelj je odigrala veliku ulogu u tome što sam zavoljela košarku. I tata i mama bavili su se ovim sportom, stvarno su živjeli za košarku i voljeli je. Međutim, oboje su pretrpjeli ozljede zbog čega su me stalno pokušavali usmjeriti na neki drugi sport, na čemu im jesam zahvalna jer sam imala priliku uživati i u drugim stvarima. Pretpostavljam da su se bojali da se ne ozlijedim igrajući košarku, poput njih, pa sam tako trenirala tenis, triatlon, odbojku, plivanje... Sjećam se kako sam svaki dan nakon treninga plivanja jedva čekala da odem s dečkima na igralište u kvartu igrati košarku", rekla nam je Nika čiji su roditelji ubrzo shvatili da je košarka jedini sport koji je istinski zanima te je odveli na njezin prvi trening.
"Imala sam samo 12 godina pa bih mogla reći da sam se s košarkom zapravo počela baviti dosta kasnije nego većina mojih suigračica." Ipak, to je nije spriječilo da dobije svoju ulaznicu na WNBA draftu. Premda su se početni dojmovi polako slegnuli, Hrvatica koja bi se uskoro mogla pridružiti ekipi Seattle Storma i dalje je emotivna kada govori o trenutku kada je saznala lijepu vijest.
"Moji dojmovi za odabir na draftu neopisivi su riječima, to je nešto o čemu se nikad nisam niti usudila sanjati. Toliko mi se sve to činilo izvan dosega jer sam osoba koji sve radi dan po dan, ne gledam daleko u budućnost. Zapravo, rekla bih kako je ovo predivan produkt mog rada kroz sve te godine, ali i veliki blagoslov. Imala sam sreću što imam predivne ljude oko sebe - roditelje, sestre, trenere i suigračice, bez njih ništa od ovoga ne bi bilo moguće."
Osim Nike, i njezina mlađa sestra Hana krenula je njezinim stopama. Igrala je za hrvatsku košarkašku seniorsku reprezentaciju, a sada igra u Americi. "Cijela moja obitelj dijeli ljubav prema košarci, premda smo potpuno različiti. Košarka je nešto što nas spaja, to je naša komfor zona."
Iako je na studij u Americi otišla kad je imala samo 18 godina, Nika tvrdi kako joj nije bilo preteško prilagoditi se životu u inozemstvu.
"Moram priznati da me prije odlaska bilo jako strah, a nije nedostajalo ni suza. Naime, jako sam vezana za svoju obitelj, društvo i kvart zbog čega mi je sama pomisao na odlazak u nepoznato teško padala", rekla nam je košarkašica kojoj je trebalo samo nekoliko dana da se privikne na novu okolinu, a na tome. kaže, prvenstveno može zahvaliti i ljudima koji su joj u Americi bili velika podrška.
"Imala sam tu sreću da kraj sebe imam dobre ljude koje danas nazivam svojom drugom obitelji. Nije do mjesta, do ljudi je. Naravno da mi svi moji iz Zagreba nedostaju i taj osjećaj nikada u potpunosti ne nestane, ali svjesna sam da trenutno imam priliku koja se ne propušta. Previše sam toga žrtvovala da bih bila ovdje gdje sam danas", dodaje Nika koja priznaje kako je njezina obitelj rastanak ipak nešto teže prihvatila.
"Moja je mama jako emotivna i uvijek plače kad odlazim. S druge strane, tata je realist i zna da je ovo prilika koju ne bih smjela propustiti. I on je veliki emotivac, ali bolje to skriva (smijeh). Ne bih rekla da su se nešto posebno bojali kada sam odlazila u Ameriku jer su stvorili dobre odnose s ljudima koji su tamo radili sa mnom. Više su to neki klasični emotivni trenuci kada ti dijete odlazi od kuće, nikada ti nije svejedno."
Najveća su joj podrška upravo roditelji, sestra i dečko, ali i treneri te suigračice koje su joj ujedno i odlične prijateljice. "Imam odličan krug ljudi oko sebe, velika su mi podrška i ne znam gdje bih bila bez njih, oni su mi najveća motivacija", govori nam Nika koja je sama sebi najveći kritičar. "Mislim da je tako i najbolje, to me tjera da budem bolja, da se trudim više i jače, da svaki dan težim onome što jednog dana želim postati."
Iako se trenutno nalazi u kampu u kojem većinom trenira, opisala nam je kako inače izgleda njezin klasični dan na sveučilištu UConn. "Svakog bih se jutra probudila oko osam sati, pojela doručak i otišla na predavanje. To bi trajalo dva, tri sata, nakon čega bih otišla na ručak pa individualan trening. Njega radim sama s trenerom nakon čega slijedi teretana pa klasičan trening s cijelom ekipom", govori Nika.
"Nakon toga na rasporedu je regeneracija, toplo-hladna kupka, masaža ili sauna pa idem doma. Tada je zapravo vrijeme za onaj društveni život koji se ne tiče košarke. Ne izlazim baš van pa uglavnom spavam ili odmaram, a tu priliku koristim i kako bih se čula sa svojom obitelji i prijateljima iz Hrvatske", dodaje. Osim odmaranja kada skuplja snagu za treninge koji je čekaju naredni dan, slobodno vrijeme obožava provoditi u prirodi, a malo ljudi zapravo zna da se naša mlada košarkašica bavi i slikanjem.
"Uistinu jako volim slikati, imam jako puno svojih slika. To me opušta, tada ne mislim na probleme, na košarku... U potpunosti se posvetim slikanju", govori nam Nika koja nema prevelike planove za budućnost. Ipak, jednu stvar voljela bi ostvariti.
"Jedini cilj koji imam su Olimpijske igre s hrvatskom košarkaškom reprezentacijom, ali korak po korak, treba puno rada i truda da se to ostvari. Ne zadajem si posebne ciljeve u karijeri, sve će mi doći ako budem radila dovoljno predano i bila uporna kao dosad." Isto tako, 23-godišnja Hrvatica jednog bi dana voljela imati vlastitu obitelj, ali i svojoj obitelji u Zagrebu osigurati ugodan, lakši život.
"Željela bih im vratiti barem mali dio onoga što su oni meni pružili, premda znam da to možda neće biti moguće. Jako sam puno toga propustila u Americi, poput blagdana, posebnih obiteljskih trenutaka pa bih te važne stvari voljela jednog dana nadoknaditi i veselim se tom aspektu života."
Nika se prisjetila i jednog trenutka koji joj je naročito ostao u sjećanju, a tiče se košarke. "Utakmica koju ću uvijek pamtiti kao najposebniju je ona kada sam (ove godine) igrala protiv sestrinog fakulteta. Naime, organizirali su utakmicu da moj faks igra protiv sestrinog, a to je ujedno bila i prva utakmica koju su došli gledati naši roditelji. To je uistinu bio poseban trenutak za našu obitelj i toga ću se uvijek sjećati s osmijehom na licu. Dijeliti teren sa sestrom, a da nas pritom naši roditelji gledaju... Uspomena koju ću pamtiti cijeli život", rekla nam je.
Na pitanje kakav bi savjet dala mladima koji sanjaju o uspjehu u profesionalnoj košarci ili nekom drugom sportu, odgovara:
"Mladima koji sanjaju o uspjehu u sportu, ili bilo čemu drugom, rekla bih nešto što mi je tata rekao kada sam bila mlada, a po tome nastojim živjeti i danas: ‘Sve što radiš u životu, radi sto posto ili nemoj uopće. Bilo da je riječ o sportu, prijateljstvu, ljubavi, poslu... Odradi koliko je god u tvojoj moći, tako da nikada ni za čime ne žališ‘. Ja sam dokaz kako je sve moguće. Ja sam cura iz Travnog koja je došla od igranja s dečkima na igralištu bez mrežice i s raspadnutim koševima do igranja u WNBA-u te prilike da budem izabrana na draftu. Bitno je jedino da se pritom ne izgubite, a ja osobno uvijek pokušavam biti skromna, autentična i svoja, ne dam ničemu da me promijeni. Mislim da je to definicija uspjeha. Uostalom, svaki put kad dođem u Zagreb, vraćam se na svoje igralište i haklam s dečkima."