Modna menadžerica koja sa suprugom Austrijancem živi u nekoliko europskih metropola, aktivno pomaže izbjeglicama iz Ukrajine, jer nakon odrastanja u ratnom Dubrovniku dobro zna kroz što prolaze.
Mnogo je ljudi šokirano ratom u Ukrajini i patnjom tamošnjeg stanovništva, no Martina Kojić Reiter nije samo nijema promatračica tragedije čiji se kraj ne nazire. Dubrovčanka koja živi na relaciji Pariz-Cannes-London-Berlin aktivno se uključila u spašavanje civila te je sa suprugom, Austrijancem Martinom Reiterom, dosad organizirala autobuse za više od 5370 majki i djece i pomogla im da nađu stalni dom. Martina, menadžerica u modnoj industriji, i Martin, suosnivač najpoznatije svjetske platforme za iznajmljivanje kuća i stanova Airbnb, pritom su investirali mnogo vlastitog novca. U svojim su stanovima ugostili više od 60 ljudi, plaćaju im ili pronalaze besplatni smještaj na drugim lokacijama, a s akcijom spašavanja nastavljaju. Martina je nedavno sudjelovala u tajnoj evakuaciji 67 djece iz razorenog grada Mariupolja (dosad su otamo izveli šest punih autobusa), ali prijevoz ide i s drugih lokacija - prvo u Lavov, gdje imaju dva prihvatilišta, a onda u gradove EU.
"Žena koju smo pratili u trotjednom pokušaju da izađe iz Mariupolja napokon je uspjela pobjeći u Lavov. Najavila je da će doći sa svoje dvoje djece, a došla ih je sa sedmero. Susjedi su je, naime, zamolili da uzme njihovu djecu, a na ulici je našla i dvoje siročadi: sedmogodišnjeg dječaka pokraj zapaljenog automobila i dvogodišnju djevojčicu između mrtvih roditelja. U maminoj torbi je bio njezin rodni list", govori Martina drhtavim glasom i suznih očiju.
A donedavno je živjela neopterećeno. Prije godinu dana su ona i suprug dobili kćerkicu Maximu Dijanu, a Martina je počela razvijati internetsku platformu Mademoiselle Martina, gdje se žene međusobno educiraju, inspiriraju i informiraju o raznim temama - od majčinstva, veza i zdravlja do mode i ljepote. No, kad je počela invazija na Ukrajinu Martina je na Instagram profilu Mademoiselle Martina objavila story na ruskom i ukrajinskom jeziku tražeći žene da joj jave gdje su. Dobila je odgovore i poslala prvi autobus, a kako je rastao broj protjeranih tako se povećavala i potreba za prijevozom.
U početku je prognanicama bilo čudno što im pomaže netko tko nije iz Ukrajine, mislile su da je riječ o trgovini ljudima, no Martina im je objasnila da to čini jer je žena i majka i zato što smo mi u Hrvatskoj prošli isto.
Da bi sve to mogla financirati uzela je novac koji je planirala uložiti u razvoj svoje tvrtke, ali je osnovala i humanitarnu udrugu mademoisellemartina.org kako bi se mogli priključiti i ostali. Martina kaže da se ljudi uglavnom prevoze u austrijske i njemačke gradove, no odbija mjesta u kojima se prognanima ne garantira da će biti zbrinuti u roku od 24 sata. Ne želi, naime, da se ljudi koji su ionako dosta propatili dodatno traumatiziraju.
"Mukotrpan put iz opkoljenih gradova sada traje i do dva tjedna. Nekad mi se žene jave i kažu da su 500 metara od granice i mole da ih autobus pričeka, ali se zbog gužvi i kaosa probijaju i nekoliko dana. Događa se i da majke u pretrpanim vlakovima izgube djecu ili ih gurnu u vlak i mole druge da se pobrinu za njih. Grozan je taj osjećaj nemoći i boli koja izjeda iznutra. Slušam vapaje tisuća ljudi iz Ukrajine koji govore o silovanjima, napadima na civile, nestancima najmilijih, leševima na ulicama... Nedavno su ruski vojnici oteli 70 žena i 30 djece iz skloništa u Mariupolju, a među njima je bilo i onih koje su pokušavale doći do našeg autobusa. Žene koje nam dođu danima šute i plaču, uzimaju antidepresive, a dječica se skrivaju ispod kreveta ili u ormare. Boje se zvuka otvaranja i zatvaranja prozora ili ormarića, škripanja vrata, glasnog smijeha... Kad čuju zvuk kamiona koji odvozi smeće misle da je tenk. Djeca su toliko iscrpljena da mi je jedan dječak nedavno zaspao stojećki, dok sam ga grlila, a iz ručice mu je ispala plastična vrećica", priča emotivno Martina, dodajući kako civili nakon višednevnog hodanja po hladnoći dolaze dezorijentirani i bolesni. Imali su, kaže, slučaj dječaka koji je zbog teške bolesti pluća kašljao krv.
Sva ta iskustva toliko su je potresla da je imala napade panike, uzimala tablete za spavanje i završila na infuziji.
Suprug joj govori da malo stane, da si sačuva zdravlje, ali ona ne namjerava odustati. Od 24. veljače, kad je poslala prvi autobus, jedva da se stigne posvetiti vlastitom djetetu.
"Moja kćerkica je 5. ožujka imala prvi rođendan, ali nije bilo proslave. Toga dana sam dočekala sedam autobusa, a u svakom je bilo 65 ukrajinskih žena i djece. Od toga jedanaestero bez roditelja, a sedmero s raznim vrstama karcinoma. Pakao je jedina riječ kojom bi se mogla upisati situacija u Ukrajini. Kao što je bilo i u vrijeme Domovinskog rata", prisjeća se Martina, koja se još kao šestogodišnja djevojčica iz ratnog Dubrovnika zarekla da će se svim silama boriti da umanji bol onima koji budu prolazili kroz nešto slično.
Čitajte i: Poznati holivudski par ne može mirno gledati što se događa u Europi, odlučili su djelovati
Njezin otac je traumatolog i suosnivač privatnih bolnica Marin Med, a tijekom Domovinskog rata je bio liječnik u specijalnoj policiji. Majka je stomatologinja, a Martinu i njezine dvije sestre odgajali su liberalno i s njima putovali po cijelom svijetu. Martina je bila umjetnička duša, stalno je crtala, pisala poeziju, listala modne magazine i neobično se odijevala (katkad bi u školu dolazila u maminoj i bakinoj odjeći), a zbog osebujnog stila i zato što je bila svoja, vršnjaci su je zlostavljali. Stoga je s 14 godina odlučila otići iz Dubrovnika i upisati međunarodnu američku školu u Zagrebu. Nakon toga je krenula na prestižnu dizajnersku školu Parsons u Parizu i New Yorku, stekla diplomu iz mode, strateškog dizajna i menadžmenta te radila za svjetski poznate brendove kao što su Vera Wang, Coach, Zac Posen, Sister Jane... Posljednje radno mjesto bilo joj je u Zalandu, multinacionalnoj tvrtki za internetsku trgovinu sa sjedištem u Berlinu, gdje je bila zadužena za izgradnju nove organizacije unutar kompanije - Zalando Luxury. Kao i povezivanje fizičke i online prodaje tijekom koronakrize. Iako je u poslu bila uspješna i imala divne kolege, nakon rođenja kćerkice se posvetila vlastitom biznisu. Uz to ona i suprug kupuju i obnavljaju stare i razrušene kuće i posjede.
Poznaju neke od najbogatijih ljudi na svijetu, no Martina otkriva kako mnogi od njih izbjegavaju financijski pomoći žrtvama rata.
Kritična je i prema neempatičnim ženama ruskih oligarha, a kao primjer navodi manekenku Elenu Perminovu, suprugu biznismena i bivšeg KGB-ovca Aleksandra Lebedeva.
"Poznajemo se s europskih tjedana mode, klijentice smo istih modnih kuća, a odsjedamo i u istim hotelima. Javila sam se Eleni na Instagram i molila je da kao majka četvero djece i netko koga prati 2,4 milijuna ljudi digne svoj glas i založi se za mir i spas ukrajinskog naroda. Nakon toga me blokirala. Isto sam tražila i od vlasnica poznatog ruskog modnog brenda, no ignorirale su moje molbe i odbijale se izjasniti oko rata u Ukrajini. Umjesto toga su se divile mojoj ljepoti, nazivale me muzom i poslale mi 3500 funta vrijedan buket cvijeća, što sam doživjela kao pokušaj da mi začepe usta", otkriva Martina, koja je odbila nositi njihovu vjenčanicu, iako je već bila u izradi.
Čitajte i: Ida Prester potresena tragičnom sudbinom ukrajinske obitelji kojoj je pružila dom
Ove godine, naime, u Dubrovniku planira organizirati trodnevno svadbeno slavlje sa suprugom Martinom, pravnikom, filozofom i ekonomistom s kojim je u vezi četiri godine. Upoznali su se u Londonu, nakon njegova traumatičnog razvoda, a dvije djevojčice koje ima s bivšom suprugom Martina obožava i zbog crvene kose naziva mrkvicama. Oboje su poligloti, svjetski putnici i empatični ljudi koje prijatelji zovu "Smartin" i "Heartina", aludirajući na njihovu pamet i veliko srce.
Martina je u svojoj organizaciji zaposlila 36 ljudi (od prvog dana rata plaćaju 14 Ukrajinaca), a uz ostale im pomažu uspješna ukrajinska poduzetnica Viktorija Tigipko, predstavnica zaklade braće Kličko, kao i ruska feministica i cyber aktivistica Nika Vodvud, poznatija kao Nixelpixel. Martini se osobno javila i Uliana Kiričuk, izvršna direktorica Milla Nove, vodećeg ukrajinskog proizvođača vjenčanica, a sada i odjeće i opreme za vojsku. Zahvalila joj je za pomoć, nazvala je heroinom ukrajinskog rata za neovisnot i rekla da bi joj bila čast da na vjenčanju nosi njihovu kreaciju.
"Ponosno ću je nositi, a nadam se da će dotad prestati i rat u Ukrajini", zaključuje Martina Kojić.