S HRT-ovim urednikom i voditeljem razgovarali smo o nogometnom prvenstvu, ali i djevojčici koju je dobio sa suprugom Anom i koja mu znači sve na svijetu.
Nogometna euforija zavladala je Europom. U Njemačkoj je 14. lipnja započelo Europsko prvenstvo u nogometu koje će i ovaj put uz male ekrane prikovati stotine tisuća ljudi, a sve će budim okom pratiti i gledateljima prenositi i 35-godišnji Ivan Dorian Molnar, HRT-ov urednik i voditelj emisije "Euro 2024." Iako već iza sebe ima dosta utakmica u nogama kada je riječ o velikim sportskim događanjima simpatičan Riječanin, s kojim smo razgovarali netom prije početka prvenstva, otkrio nam je kako su tekle pripreme za ovaj opsežan televizijski projekt, zbog čega je odlučio završiti studij poduzetništva, ali i kako se snašao u očinskoj ulozi nakon što je prošle godine na svijet stigla njegova kći Mara.
Kako su tekle pripreme za Euro? Imate li vi neku vlastitu rutinu i tijek kada su u pitanju pripreme?
Nekoliko tjedana, zapravo mjeseci Viki Ivanović i ja, zajedno s voditeljem projekta Markom Šapitom smo koncipirali sadržaj emisije. Kada smo vidjeli kako sve funkcionira, kako to ide, pazili da u emisijama uoči i nakon utakmica bude sve ono što je gledateljima najbitnije. Malo je drugačija rutina od one kada je bilo Svjetsko prvenstvo u Kataru, onda su utakmice bile u 11 sati pa smo već u 10 kretali s emisijom, svi bi se nalazili u 8 ujutro i bili na televiziji do ponoći. Prolazimo s ekipom sve stavke što će biti u emisiji, naravno uvijek se reagira ako se nešto novo dogodi. Tako da radni dan kreće od osam ujutro, u deset je sastanak i onda kreću emisije. Sada već nakon Eura 2021., Tokija iste godine koji sam radio pa i Svjetskog prvenstva, ovo je moje četvrto veliko natjecanje u studiju.
Jesu li vam draže studijske emisije ili javljanje s terena?
Volim interakciju s gledateljima i nekako se osjećam kao što mi sada razgovaramo, tako i ja s gostima. Javljanja uživo su mi zanimljiva, volim pratiti reprezentaciju, a najmanje se osjećam kao komentator i u taj dio sportskog novinarstva ne ulazim toliko, osim po potrebi.
I sami ste trenirali nogomet tijekom srednjoškolskih dana. Je li vam to bio san još od malih nogu?
Htio sam se baviti sportskim novinarstvom, to sam znao sa svojih 18 ili 19 godina kada sam radio razne poslove i kada sam na Facebooku pisao neke osvrte, kada nije bilo toliko društvenih portala, ali nekako je sve to bilo manje dostupno. Nisu bili dostupni čak ni sažeci svih utakmica na YouTubeu pa sam ja to pisao jer mi je bilo zanimljivo htio sam vidjeti je li zanimljivo i mojim prijateljima. Malo pomalo je to privuklo sve više ljudi i jedan prijatelj mi je rekao - gledaj ovaj portal traži nekog, javi se, ti to znaš pisati. I tako sam krenuo, vidio sam se u tome, ali kad danas zamislim neki od trenutaka prije 10 ili 15 godina, nisam mislio da će biti ovako.
Ipak, niste odabrali studij novinarstva, nego poduzetništva?
Odlučio sam se za poduzetništvo u Rijeci, to je nekako išlo prirodno, nakon srednje hotelijersko turističke u Opatiji i pošto nisam mogao studirati novinarstvo u Zagrebu, jer nisam imao mogućnosti. To mi se onda činilo nekako najprikladnije i mislio sam da se uz to mogu baviti i nekim drugim stvarima koje sam htio. Jako mi je drago što sam to studirao i nakon pet godina završio studij.
Tko vam je bio najdraži sportski komentator, možda i uzor?
Božo Sušec, jedan od prvih glasova, njega prvog pamtim, još od 1996. godine, pa 1998. pa i 2008. godine. Naravno ima i drugih legendi, ali imao sam priliku upoznati ga, nažalost nisam imao prilike surađivati s njim jer je otišao u mirovinu prije nego sam ja došao. Ali mi je drago da sam u nekoliko navrata stigao s njim razgovarati, dao mi je neke savjete i na tome sam mu zahvalan.
Okušali ste se u nekoliko redakcija, kako je započeo vaš put na HRT-u?
Krenuo sam na Studentskom radiju Sova, na Radiju Rijeci, a nastavio u HRT-ovoj emisiji "Dobro jutro Hrvatska" u koju sam se javljao iz svoje Rijeke, kratko sam radio na Novoj TV, a posljednjih nekoliko godina sam u sportskoj redakciji HRT-a. Nikome se ne ostvari odmah što želi, ja sam išao malo dužim putem, sve sam probao i to mi je puno toga donijelo. Upoznao sam ljude iz svih odjela i sada sam već šest godina u ovoj redakciji i jako sam sretan.
Nedavno smo vas gledali i tijekom Eurosonga, javljali ste se uživo s rezultatima glasovanja iz Hrvatske. Jeste li imali tremu? Jeste li navijali za našeg Baby Lasagnu?
Naravno, jako mi je žao što nije pobijedio, iako on je za nas pobjednik. Stvarno takvu euforiju nisam dugo vidio, navijao sam za njega i jako mi je drago da se dečko probio i želim mu da bude sve što je htio. Radio sam to već treći put i sada mi je ponovno urednik Tomislav Štengl dao to na povjerenje i to mi je drago. Svaki put se upoznam s nekim novim jezikom, predstavljam HRT i Hrvatsku jer u tom trenutku milijuni ljudi gledaju prijenos iz cijele Europe pa i šire. Drago mi je što sam se našao u toj ulozi.
Danas s obitelji živite u Zagrebu gdje ste se doselili iz Rijeke. Je li vam ta odluka teško pala ili se niste puno dvoumili?
Bilo je to 2016. godine i nije mi bilo lako, pomogao mi je moj, danas nažalost, pokojni stric da donesem tu odluku jer se i on kao mladi čovjek preselio u Njemačku, u potrazi za poslom i novim, sjajnim životom što je i uspio. Imao sam tada 27 godina i nikome selidba nije laka, ja sam se uvijek vidio u Rijeci i radio sam tamo, ali to je na kraju ispala odlična odluka, sretan sam, tu sam. Zagreb mi je sve dao i imam osjećaj da sam čovjek odasvud. Rijeka je moj grad, od tamo dolazim i uvijek će biti moja, tamo sam sve stekao u početku, a Zagreb mi je dao poslovnu priliku i neke druge mogućnosti. Split isto tako, koji je grad moje supruge"
Kako s današnje pozicije gledate na teško odrastanje? Rano ste ostali bez majke...
Nisam imao niti četiri godine kada sam ostao bez majke i nije bilo lako. Otac je bio u vojnoj policiji, dobrovoljac u ratu i prošao je kroz teške stvari, kasnije je imao ozbiljnih zdravstvenih problema i odrastao sam uz baku i djeda. Djed me naučio igrati šah, bio je uz mene od najranijih dana, baka je prije svega i mene i brata naučila pristojnom ponašanju i to su neke stvari na kojima ću uvijek biti zahvalan i koje ću pamtiti. Moja priča sigurno nije najteža, ima i puno težih nažalost, ona je samo jedna od mnogih u kojoj je netko pokušao nešto na teži način doći do svog cilja.
Sa suprugom Anom prošle ste godine dobili kćer Mare. Je li očinstvo kod vas probudilo neke nove emocije ili strahove?
U svakom slobodnom trenutku sve mi je usmjereno prema njima, prema Mari pogotovo. Naravno, ima perioda kada ovako intenzivno radim i kada je Ana uz nju u Splitu, uživaju uz more, a na jesen će krenuti u vrtić. Trudim se sve s njom raditi, naučiti ju nešto, igrati se. Jednostavno je to za mene najljepša moguća zadaća, nema većeg od toga i nisam svjestan što me sve čeka. Zahvalan sam svojoj supruzi, vidio sam kroz što sve žene prolaze, bio sam s njom na porodu i to mi je još uvijek nevjerojatno. Javili su mi se neki strahovi, emocije o kojima nikad prije nisam razmišljao. Posebno kada je još bila beba, kada nismo znali zašto plače u dva sata u noći ili kada bi se krenula dizati, zapravo su to neki strahovi manji, sve neke sitnice o kojima možda ne bih trebao brinuti. Ali sve nekako ide lijepo i s vremenom se manje brinem. Želim joj prenijeti neke vrijednosti, da bude svoja, da zna da joj neće sve biti rezervirano na pladnju i da čuva sebe, svoju obitelj, da ustraje u onome čime se bude htjela baviti.
Koliko ste zadovoljni time gdje se trenutačno nalazite u životu, koje su vam želje ostvarene, a koje bi još voljeli ostvariti?
Jako sam zadovoljan, više od ovoga ne mogu poželjeti, od obitelji, posla, života u Zagrebu i bliskih ljudi. Mislim da je sebično željeti više od ovoga. Što se tiče posla, želim napredovati, razvijati se ako imam prostora za napredak. Mislim da mogu još puno, sada sam novinar i urednik u sportskoj redakciji, a jednog dana htio bih još više napredovati na HRT-u, ali ono što bih možda najviše htio, što jedino možda nisam ostvario, a to je da ja budem na poziciji s koje ću ja moći odlučivati i pomoći nekome, na način na koji su meni pomogli. Oko uvjeta rada, oko atmosfere, organizacije posla i nadam se da ću dobiti priliku za to. Kada budem u situaciji da prepoznam ljude kojima treba pomoć i na taj se način nekako odužim za pomoć koju sam ja dobio. Nedavno sam sudjelovao na jednoj novinarskoj radionici, odnosno edukaciji za učenike koji se žele baviti sportskim novinarstvom i tamo sam upoznao jednog krasnog, mladog čovjeka koji je u kolicima, ali koji sa svojih 16 godina ima ogromnu strast, iz Požege je. Tamo je bio s mamom i drugim učenicama, a postavljao mi je takva pitanja nakon mog predavanja da me iznenadio, sve ga je zanimalo o tome, radi s velikom strašću, završava školu i želi upisati studij. Drago mi je da mu na HRT-u možemo omogućiti praksu i volio bih, ne samo njemu, nego i drugima pomoći i usmjeriti ih. Nadam se da mu praksa pomaže da stekne to što želi. Htio sam ga spomenuti jer mi se neki dan javio i ispričao kako je u intervjuu za svoju školu rekao kako sam ga doveo, pa želim i ja sada njega spomenuti. A svima koji se žele baviti sportskim novinarstvom poručujem da slijede svoj san.
Koji biste trenutak izdvojili kao najdraži što se tiče karijere?
Najdraže mi je bilo vođenje emisije kada je Hrvatska osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u nogometu u Rusiji. Ja sam 1998. godine imao devet godina i gledao sam utakmicu protiv Nizozemske kada smo osvojili broncu i da mi je netko rekao da ću 24 godine kasnije moći reći Hrvatska je treća reprezentacija na svijetu u ovoj ulozi... To je jedan trenutak koji će za mene ostati najveći.
Kad ne radite, u čijem društvu volite gledati utakmice?
Komentiram s kolegama s posla, s prijateljima i imam svoje društvo, prijatelja Marija još iz srednje škole, koji također sada živi u Zagrebu, također je oženio Splićanku i ima kćer rođenu iste godine kao i moja, kum je mom djetetu, pa s njim najčešće gledam. Naravno, uvijek komentiramo što bi i kako moglo, ali gledam to sve kroz aspekt sporta, nekad pobijedimo, nekad izgubimo.
I za kraj vaša prognoza za Euro?
U prognozama sam najgori, možda najbolje da kažem da Hrvatska neće daleko pa da prođemo dalje (smijeh). Mislim da po kvaliteti Hrvatska može biti visoko doći, a ako naši ne osvoje Euro, tu vidim Francusku, možda i Portugal, ali vjerujem da ćemo doći barem do polufinala.
