Punih 17 godina tarski su maslinari čekali svoju novu uljaru. Kada je 2003. godine porečka Agrolaguna jednu od najmodernijih uljara u ovom dijelu Europe demontirala i preselila u Poreč, tarski su maslinari bili primorani voziti svoj urod na preradu po cijeloj Istri, a u nekim slučajevima čak i u Sloveniju. Njihovim mukama došao je kraj zahvaljujući novoj uljari, koja se nalazi u bliskom zaleđu Tara, na lokaciji Paparnica, u čiju je gradnju općina Tar - Vabriga uložila 12 milijuna kuna s općinskim poduzećem Finida kao investitorom i budućim upraviteljem.
Novigradski arhitektonski ured Konzola arhitektura pobrinuo se za projektno rješenje ove tarske uljare, pa smo ih zamolili da nam objasne kako je tekao taj proces.
Koordinacija suradnika
- Uljara je napravljena po principu javno-privatnog partnerstva. Programskim zadatkom bilo je definirano funkcionalno rješavanje i pozicioniranje dviju linearnih linija za preradu maslina, uz zbrinjavanje otpadnih voda koje se pojavljuju u procesu proizvodnje, prostor za skladištenje ulja, uredski prostori i prostori za prezentaciju i prodaju ulja. Projektom je predviđeno korištenje otkošćivača kojim se od komine stvara suha koštica koja se može koristiti za stvaranje peleta koji služe kao agregat za kotao koji se koristi u procesu proizvodnje - ističu projektanti.
- Ukupna je površina uljare 1000 četvornih metara. U arhitektonskom smislu, uljara je jednostavan montažni kubus koji se sastoji od predgotovljenih betonskih elemenata stupova, greda i fasadnih panela. Planiranom perforacijom fasadnih panela kubus je otvoren prema kontekstu u kojem se nalaze masline čiji se plod u uljari obrađuje. Odabrali smo aluminijsku stolariju, a osnovna ideja je da se cijeli proces proizvodnje može pratiti s natkrivenog trijema - dodaju. Projektanti naglašavaju da je kod projektiranja ovakvog "jednostavnog" objekta vrlo bitno sudjelovanje i koordinacija više suradnika zbog rješavanja problema otpadnih voda, optimiziranja tehnološkog procesa, zaštite na radu i energetske učinkovitosti.
Iako možda na prvi pogled objekt ostavlja dojam da je lišen arhitektonske kompleksnosti, to je daleko od istine. Uklopiti 1000 četvornih metara betona s unutarnjim industrijskim pogonom u polje maslina i time ne narušiti prirodnu vizuru, zahtijeva dobro promišljene manevre i znalačke odluke. Betonsko pročelje oslobođeno svake obrade i ušminkavanja stoji kao odgovor na krutu zemlju vrtova maslina, a moglo bi se reći i da oponaša koru tog neuništivog drveta.
Srušena barijera
Stakleni dio fasade u samom prizemlju ruši barijeru između interijera i eksterijera te ovim postupkom dvije suprotive stvarnosti postaju jedno, okolni vrt od maslina nesmetano ulazi u prostor i biva dio kompletnog procesa. Crni aluminijski okviri, kao i crne čelične stube, stopljeni s betonom svjedoče jednom čvrstinom i obećavaju trajnost kao utjehu maslinarima za strpljenje i dugo čekanje.
Ključni zaključak ovog projekta svakako je taj da tarski maslinari više ne moraju kilometrima voziti svoje masline da bi iz njih napokon poteklo ulje, ali u onom arhitektonskom smislu presretni smo kad naiđemo na projekt koji je napravljen s toliko poštovanja prema prirodi, kako u tehnološkom procesu tako i u umjetničkom. S obzirom na to kako su okolne masline neprimjetno obgrlile novo zdanje, slobodno možemo reći da ga i one odobravaju.
