Arhitektica Barbara Turčić Gajzler potaknula je prijateljicu iz Amerike na preuređenje stare kuće na Krku u kojoj je provodila divna ljeta. Nakon smrti njezinih “babe i dede” kuća je polako propadala, ali ona se i dalje vraćala na taj kvarnerski otok.
Ova kuća ima posebno mjesto u mom srcu. Ispunjena je lijepim uspomenama iz djetinjstva na obiteljska okupljanja, provođenje vremena s babom i dedom, tetama, ujacima i rođacima. Dok su krave moga dede lutale zemljom, mi smo plivali i zajedno uživali u obiteljskim obrocima, trčali kroz šumu i uz staze, slobodno se skitajući - prisjeća se vlasnica divne ladanjske kuće smještene uz samu obalu na otoku Krku.
Vlasnica nam priča da se njezina velika obitelj svake godine okupljala upravo na ovom mjestu, na otoku Krku. Dio obitelji živio je na otoku, dok su ostali živjeli u Sloveniji, a neki i u Americi. No, nakon što su njezini baba i dede preminuli, obitelj je dolazila sve rjeđe. Kuća je polako propadala, sve dok nije bila postala ništa drugo nego napuštena kuća, tiha i tužna.
No, unatoč tomu, ona se svake godine vraćala na Krk. Svako ljeto odšetala bi do kuće i, kaže, provirila kroz razbijene prozore, gledajući u kuhinju gdje je kuhala njezina baka, krevete na kojima su drijemali kao djeca... Uvijek je, kaže, sanjala da bi kuća jednog dana ponovno oživjela. A upravo to ostvarila je u suradnji s lokalnim uredom za projektiranje Marconico, koji vodi arhitektica Barbara Turčić Gajzler. Međutim, odabir arhitektonskog ureda nije bio slučajan. Naime, vlasnicu kuće i arhitekticu Barbaru Turčić Gajzler veže cjeloživotno prijateljstvo.
- Riječ je o posebnoj prijateljici koja obogaćuje moja ljeta i moj život svake godine kada dođe iz Amerike na Krk. Mogu reći da moj život i moje ljeto bez njezina dolaska nikada ne bi bili isti. Uvijek sam slušala njezine priče o djetinjstvu. Bila su to bezbrižna vremena kada su baba i dede vodili svoje unuke ‘pobirat šumu’, a kad bi se završilo s poslom, boravili su u kućici uz samu obalu gdje su nastale uspomene za cijeli život. Uvijek sam osjećala i željela na neki način uzvratiti tu njezinu ljubav i pažnju koju je sa mnom dijelila. Odlučila sam to napraviti na jedini način koji ja znam, a to je vratiti joj uspomene - kaže arhitektica Barbara Turčić Gajzler, dodajući kako ju je potaknula na ideju da napuštenu kuću, u kojoj nitko nije bio od smrti njezinih bake i djeda, obnovi i vrati joj stari sjaj.
Vrlo brzo su, kaže, pronašle zajednički jezik i u mogućnostima koje su postojale definirale projektni zadatak. Želja je bila da sve ostane što autentičnije te da se zaposle lokalni majstori i upotrebljavaju lokalni materijali. Bio je to logičan slijed u radu tvrtke Marconico, koja se u posljednje vrijeme najviše bavi kućama za odmor, a pritom je okružena lokalnim izvođačima s kojima ima provjerenu, višegodišnju suradnju. Naravno, kuću je bilo potrebno i osuvremeniti.
- Ona se angažirala oko detalja, mi smo odradili tehnički dio. Kuća je opskrbljena vodom iz cisterne i strujom iz vlastite energane - nastavlja arhitektica i dodaje da je okućnica uređena mediteranskim vrtom koji se stapa s okolnom šumom. Pojašnjava nam i kako je kuća dobila naziv.
- Moju prijateljicu njezina obitelj zove Mala, tako je i ovo postala vila Mala, iako je tako velika u svome značaju u emociji - kaže.
I doista, posebnost vile Male njezina je veličina. U 80 kvadrata smjestilo se sve što je trebalo. Unutrašnjost kuće čini otvoreni prostor dnevnog boravka, blagovaonice i kuhinje na koji se nadovezuje galerija na kojoj je spavaonica za djecu. Na dnevni prostor nadovezuje se soba i kupaonica. Kuća je uvijek cijela otvorena, tako da se stalno koristi prostor natkrivene terase s ljetnom kuhinjom.
- Izvorno je sagrađena ranih 60-ih godina. Vanjski dio kuće pratio je u potpunosti gabarite i otvore postojeće građevine, intervenirali smo na završnom sloju fasade i na fasadnim otvorima. Kuću karakteriziraju zelene drvene škure koje se ističu na fasadi svijetlog tona, a krov je pokriven prošaranim crijepom Mediteran - opisuje arhitektica.
U interijeru dominiraju prirodne boje i materijali. Podovi unutra i vani opločeni su istim pločicama u boji istarskog kamena, unutarnja i vanjska vrata izrađena su po mjeri od lokalnog stolara, a sve je rađeno u punom drvu. Dominira otvoreno krovište koje je napravljeno od stoljetnih greda, a osjeti se i miris drva...
- Namještaj je u prirodnim bojama drva pažljivo odabran od raznih dobavljača, a slike i dekoracije podsjećaju na davna vremena i vraćaju nas u prošlost - kaže Barbara Turčić Gajzler i dodaje kako je kuća upravo ono što svakome treba; dovoljno je velika, a istodobno dovoljno mala za boravak i održavanje.
Kuća je tako postala oaza mira i lijepih uspomena, što onih iz prošlosti, što onih koji će tek nastati.
- Uz pomoć obitelji i prijatelja moj san je postao stvarnost. Baba i dede uložili su puno ljubavi dok su gradili kuću ranih 60-ih godina. Često sjedim i zamišljam ih da sjede pokraj mene na terasi. Srce mi je puno gledajući kako moja djeca uživaju na ovom posebnom mjestu. Nadam se da će jednoga dana moji unuci uživati ovdje sa mnom i još mnogo generacija koje dolaze. Znam da bi moji baba i dede bili ponosni znajući da smo još uvijek ovdje, uživajući u ovom posebnom blagu koje su nam ostavili - zaključuje vlasnica.
