Nenad Fabijanić, arhitekt i profesor, laureat je nagrada na gotovo svim područjima arhitektonskog djelovanja. Kreativna strast i posvećenost arhitekturi i dizajnu su neosporni kao i višestruko istaknut senzibilitet prema svim područjima likovnih umjetnosti. Prvi scenografski projekti, odnosno oblikovanje TV ambijenata događa se u ranim studentskim danima na Arhitektonskom fakultetu. Te, kako kaže, stilske vježbe obavlja i neposredno nakon završetka studija. Iako je to manje poznato, Fabijanić je autor s vjerojatno najvećim brojem studijskih scenografija u povijesti HRT-a za emisije informativnog, obrazovnog, filmskog i kulturnog programa.
Opus TV-dizajna završava odlaskom u nove temeljne arhitektonske teme. Pa ipak, vraća se sceni 80-ih godina te započinje suradnju s Milkom Šparemblekom, jednim od naših najistaknutijih međunarodno priznatih koreografa, s kojim će kroz sljedećih 15 godina raditi na nizu velikih izvedbi. Počevši od "Baletnog triptiha" na glazbu Richarda Wagnera i Ludwiga van Beethovena potom na "Amadeus monumentumu", "Trijumfu Afrodite", "Pjesmi i grijehu", koreodrami "Johannes Faust Passion" i dva televizijska baleta, "Gesta za Tina" i "Enigma Gallus".
- To su slike iz podsvijesti, imaginirane asocijacije lišene klišeja iz stvarnosti. Cilj je izvesti novi kontekst, dati novo značenje stvarima i artefaktima, zasebno i u dijalogu čijeg se izvorišta ne sjećam, ali ga osjećam. Bit teatra, izraz i pojavnost na sceni formulirana je kratko: biti svoj, istovremeno biti zajedno. Drugačije nije moguće, niti potrebno - govori autor koji svojim pristupom tendira apstrakciji, metaforičkom i simboličkom iskazu te otkriva pročišćene forme.
U radu sa Šparemblekom ističe gotovo anegdotalni pristup suradnji koji možda objašnjava sve i dovoljno. Na plesnoj senzaciji, koja je jedna od triju cjelina "Baletnog triptiha", po Beethovenovoj 6. simfoniji zvanoj Pastoralna, težište ni u jednom segmentu koreo-koncepta i oblikovanja scene nije bilo na imitaciji ambijentalno-pejsažne slike i atmosfere, već u širokom značenju glagola biti.
- Moja su se rješenja u to vrijeme prilagođavala mogućnostima, kretala uglavnom unutar stvarnih predmeta, materijala i produkt dizajna. Sve na sceni koristilo se kao scenski rekvizit. Sve je akcentirano svjetlom atmosfere i adekvatnog intenziteta. Današnji svjetlosni i projekcioni efekti i iluzije znatno su raskošniji, ali zbog skromne tehničke opremljenosti naših teatara i dvorana još uvijek su ograničenih dosega - objašnjava Fabijanić i dodaje: - Bilo je uzbudljivo i moje međunarodno iskustvo u dva posve oprečna teatarska ambijenta, oba s ogromnom pozornicom, prvo u najvećem talijanskom teatru San Carlo u Napulju, drugo na Holland Festivalu u Nizozemskom plesnom teatru u Haagu. Legendarna mjesta za najbolje iz svijeta plesa i glazbe. Zahtjevi koje moderni ili suvremeni plesni teatar postavljaju scenografu nisu laki. Minimalizam, podređivanje, krajnja disciplina spram koreografskog koncepta, samozatajnost, pristajanje na drugi plan, a uz to kreativnost... Sugerirati isforsiranu figurativnu alternaciju gomilanjem predimenzioniranih scenskih kulisa ili konstrukcije po mom je mišljenju nepotrebno isticanje bezrazložnih ambicija. U slučaju plesnih izvedbi, i apsolutno nemoguće. Baza te prostorne, tamne, magične kutije i pozornice mjesto je za gibanje ljudskog tijela u svjetlu, sjeni ili kontrasvjetlu. Čini se jednostavno, ali nije. Dizajn nudi tematsku ili prostornu scensku dinamiku različitih intenziteta. Mora okupirati gledatelja i nositi zanesenog plesača. I scena mora biti događaj - zaključuje Fabijanić.
