Nepisano je pravilo da se u blizini tržnica, placeva i pazara mora posjetiti neko od malih restorančića koji spremaju domaću tradicionalnu hranu, a iskonski će zaljubljenici u gastronomiju, kad god posjete neki grad ili mjesto, na vrhu prioriteta imati zadaću posjeta tržnici te iskoristiti priliku i nešto pojesti u mjestima koje posjećuju lokalci. Zagreb tu nije iznimka, iako se zadnje vrijeme broj takvih mjesta konstantno smanjuje. No, neki odolijevaju vremenu poput "Zalogajnice kod Šime" na zagrebačkom Kvatriću – tržnici u centru grada koja se bori za primat za opskrbu s Dolcem.
Zalogajnica je smještena tik uz plac i posluje preko dvadeset godina, a prema pričama naziv kod Šime potječe od nadimka vlasnika prostora koji se kratko zadržao u poslu, te je prostor preuzeo Duje koji je govorio da je Šime ime njegova oca. Današnji vlasnik, koji je zalogajnicu preuzeo prije dvije godine, kaže da svi mjesto znaju pod tim imenom i da ga nije htio mijenjati. Ujedno je zadržao isti koncept: ponudu gableca i jednostavnijih jela à la carte. Po dolasku novog vlasnika stalni gosti isprva su bili skeptični kako će sve to izgledati, no danas, godinu-dvije kasnije, svakodnevno prepuna terasa govori da je ispunio, a možda čak i u nekim segmentima premašio očekivanja.
Sam prostor se sastoji od nevelikog unutrašnjeg dijela gdje se može smjestiti do tridesetak gostiju, a vanjski dio s terasom, koja gleda na zelenilo parka, bitno je veći i zaštićen je tendom od sunca i iznenadnog lošeg vremena. Uz goste koji se smjenjuju, stalni stanovnici na terasi su simpatični vrapčići koji skupljaju mrvice koje padnu sa stola.
Postjetili smo Šimu dvaput istoga tjedna kako bismo detaljnije provjerili ponudu. Prilikom prvog posjeta naručili smo frigane kolutiće od lignji s pomfritom, grah s kobasicom i fileke, odnosno tripice.
Porcija fileka bila je bogata, a jelo iznimno ukusno, blago ljutkasto, a sami fileki bili su skuhani baš kako treba, nii žilavi nignjecavi – očito pripremljeni po zanatu.
Grah s kobasicom, opet velika porcija, došao je dosta vruć, dobrog okusa, ali ništa posebno. No, nakon nekoliko minuta se prohladio i mijenjamo mišljenje - odlično je začinjen, ništa mu ne treba dodati, slan kako treba, paprenkast, lagano ljutkast i stvarno jako dobar. Kobasica je bila dobre kvalitete, očito iz ponude neke od mesnica s placa.
Panirani prženi kolutići od liganja nisu bili žilavi i dobro su ocijeđeni od dubokog ulja. Isto je vrijedilo i za pomfrit. Gledajući druga dva jela, moglo bi se prigovoriti da je porcija mogla biti malo veća, možda još koji kolutić i krumpirić. Inače, ovo jelo pamtimo još iz davnih Šiminih dana i uvijek je bilo više nego korektno.
Prilikom drugog posjeta, naručili smo pohane piceke s rizi-bizijem, a kolegica koja mora paziti na gluten pitala je simpatičnog konobara što bi preporučio za nju. Konobar je spremno odgovorio: "Za vas će kalja biti dobar izbor, sigurno nema zaprške odnosno brašnastih zgusnjivača."
Gledajući kolegicu kako zadovoljno uživa u kalji, gotovo smo bili ljubomorni, na kraju je samo uzdahnula i rekla: ovo je odlično. S druge strane, pohani piceki bili su također jako dobri, hrskava korica, kost iznutra bijela, a meso sočno. Nažalost, rizi-bizi je očito bio skuhan ranije, riža je bila raskuhana, iako je okusno zapravo bio dobar.
U oba posjeta pili smo kućno vino (14 €/1 l) – Malvaziju Dešković i Petrač Graševinu, koje se može uživati čiste ili kao uobičajeno ljetno osvježenje, gemišt.
Posebno treba istaknuti poslugu i konobare restorana, koji su iznimno ljubazni i simpatični, a nas je služio gospodin Veljko (kako smo kasnije doznali) s kojim smo izmijenili par štosova, pa se i zajedno nasmijali. Mala sitnica koja gosta uvijek kupi.
U standardnoj ponudi na karti je nekoliko etiketa na čaše i one se zapravo najviše naručuju, iako za probirljivije goste u ponudi imaju doista dobre vinske etikete – poput odličnog prosecca koje se znaju naručiti u svečanijim prigodama.
Struktura gostiju je raznolika, tu ćete vidjeti kako zajedno sjede poslovnjaci u odijelima i kravatama koje nehajno prebace preko ramena, zatim seniore koji, ako ništa, zasigurno jednom tjedno dođu na ručak, ljude iz susjedstva i prodavače s placa – svi su oni jednaki dok objeduju što je ljepota ovakvih mjesta gdje se dobro jede - nema one uobičajene podjele po staležu.
Cijene gableca su umjerene (7,5 - 12 €), možda koju kunu više nego što je bilo u prošlosti, a ovisno o danu u tjednu, tako se mijenjaju i jela, pa ćete petkom pojesti nešto riblje poput pržene pastrve ili bakalara (kad zahladi), a valja probati i punjene paprike s pireom, jetrica sa žara i gulaš.
Radno vrijeme je negdje do ranih večernjih sati, što se može činiti kao ograničenje, ali za gurmane možda je to i prednost jer će izbjeći situacije da se ručak pretvori u kasnu večeru.
Zalogajnicu kod Šime treba pohvaliti jer kuhaju po domaći, iskreno, kojiput možda nešto i zeznu, ali oni su čuvari tradicije i gastronomske kulture grada. Jedino što možemo poželjeti jest opet bude više ovakvih mjesta koja se u slengu nazivaju - Kod Nike, Kod Draška, Kod Anite, Kod Stankeca. Ručak ili gablec Kod Šime u svakom je slučaju topla preporuka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....