Uz Raški zaljev obično se veže ime jednog drugog restorana, do kojeg je svakako zgodnije i lakše doći. No, ime Svetog Mikule, pogotovo onako kako ga s neskrivenom strašću izgovara jedan raški poznavatelj lokalnih gastronomskih prilika, ipak nas je dovoljno zaintrigiralo da se prepustimo Googleovoj navigaciji kako bismo provjerili reputaciju tog restorana.To se pokazalo korisnim jer sve do odredišta baš nigdje uz lokalne ceste nismo ugledali nikakvu reklamnu ploču ili obavijest koja bi nas uputila k Svetom Mikuli.
Ovaj obiteljski restoran smješten je na zapadnoj obali Raškog zaljeva, a to je, baš kao i najveći dio istočnoistarskog priobalja, "bogu iza nogu". Što se nas tiče, to mu je velika prednost: osim možda u punoj sezoni - a posjetili smo ih ipak prije turističke špice - tu nema gužve pa tako ni potrebe za rezerviranjem stola za ručak. Terasa je senzacionalna: pergola nad morem s tridesetak mjesta za stolovima, u dubokom hladu i s pogledom na zaljev u kojem se, baš tada, nedaleko igrala obitelj dupina. Restoran radi cijelu godinu i ima svoj ugodni, pomalo starinski uređen i dovoljno prostran unutrašnji dio.
Ponuda je krajnje jednostavna i temelji se gotovo isključivo na ribi i morskim plodovima. Gospođa koja nam je prišla kad smo se smjestili očito je, kao i sve osoblje ovdje, obitelj. Bilo je prilično vruće i, unatoč preporukama, preskočili smo riblju juhu i počeli hladnom platom "Sveti Mikula" (95 kn) koja je, iako nominalno za dvoje, nahranila troje i još je ostalo - jer ako sve to slistimo, što ćemo dalje. Na plati klasika: riblja pašteta, srdela u savuru, konfitirana tuna, salata od hobotnice, masline, rikola - sve domaće i vrhunske kvalitete. Odmah nakon toga stigle su nam i kapesante u umaku od vina (25 kn/kom) koje smo naručili dok još nismo znali kakva će biti plata. Bile su svježe i slasne, jedino je kiselina iz vina malo stršala.
Od svježe ribe, u ponudi su bili samo brancin i orada, pa smo se - iako su nas uvjerili da je riba divlja, a ne iz uzgoja - odlučili za lignje sa žara (90 kn), rižoto sa škampima (95 kn) i tjesteninu s plodovima mora (90 kn). Uz to i miješanu salatu i povrće sa žara.
Dvije poveće jadranske lignje ispečene su savršeno - gotovo prst debelog mesa bile su meke i sočne, baš kakve trebaju biti, moćnog, slatkastog okusa koji se lijepo nosio sa zadimljenim aromama povrća sa žara.
Rižoto i tjestenina stigli su na stol u ispunjenim velikim četvrtastim tanjurima - porcije su opet bile jako velike, iz jednog bi se tanjura najele dvije odrasle osobe. Linguine su bile ukuhane u toću od školjaka, kojih je bilo više vrsta, iako su dominirale velike dagnje kojih u Raškom zaljevu ima u izobilju, a sad su u punom "štajunu". Jelo je bilo izvrsno, daleko od uobičajenih konfekcijskih pasta "frutti di mare" kakvih po jadranskoj obali ima na svakom uglu pa ipak je nismo svladali. Baš kao ni rižoto, koji je također preostalo na tanjuru, iako je iza četiri velika svježa škampa ostalo samo nešto hitinskog materijala. Ipak, nije to bio rižoto, kako je navedeno u jelovniku, prije će biti pilav. Ali, jako ukusan, jer je riža očito bila skuhana u temeljcu od ljuštura škampi.
Za desert smo odabrali tiramisu koji je bio korektan i osvježavajući sorbeto. Na vinskoj listi mahom su vina istarskih vinara, a pili smo pristojnu kućnu malvaziju (85 kn/l). Posluga je bila vrlo ugodna, istodobno srdačna i diskretna, a sve su to očito domaći ljudi iz obitelji ili susjedstva.
Sveti Mikula slatka je tajna Raškog zaljeva, isplati ga se potražiti, putovali do njega morem ili kopnom. Ondje se nudi jednostavna domaća morska hrana od prvorazrednih namirnica, porcije su obilne, a cijene ne mogu biti umjerenije. Vrijedno preporuke.