Da odmah definiramo situaciju: Vodnjanka u Puli najbolji je restoran ili tradicijski restoran u gradu i bližoj okolici, kako god želite. Godinama je prerasla od popularne marendarnice i oštarije, u dobru trattoriju, a sad joj se tepa i da je vrlo dobar restoran. Kakogod definirali ovaj ugostiteljski objekt, činjenica je da se u gradu Puli posljednjih godina bolje i zanimljivije ne može jesti. No budimo jednako objektivni, dijelom je time zaslužna i činjenica što se ozbiljna konkurencija ozbiljno prorijedila ili se jednostavno nije pojavio nitko novi sa željom da se na pravi način pozabavi ugostiteljstvom i hranom. Sigurni smo da nećemo pogriješiti ako kažemo da je u Puli i okolici prije petnaestak godina izbor restorana bio bolji, a na koncu bolje se i jelo. Sjetimo se, bilo je to vrijeme restorana i konoba poput Valsabbiona, Milana, Vele Nere, vodnjanske Vodnjanke, uzdižuće Bateline, dobre Beccaccije, da nabrojimo samo neke ozbiljnije. No, dobar dio njih više ne postoji.
Moris Civitico preuzeo je prije desetak godina dobro uhodani biznis svojih roditelja s velikom tradicijom, jer Vodnjanka u raznim varijantama radi još od 60-ih, iako su Gina i Dino Civitico temelje postavili sredinom 80-ih. No na mladog gazdu ubrzo je pozitivno utjecala filozofija (ali i uspjeh) njegovog prijatelja Davida Skoke iz Bateline, prvenstveno promocija i povratak male i one zapostavljene ribe. I to je dobro. Standardno su tako na dnevnom meniju, ovisno o danu, friški mali škombri, trilje, moli, ali i razne marinirane ribe i ribice.
Lokalno, svježe i sezonski, to su tri principa moderne kuhinje koji mogu voditi prema uspjehu, i u Vodnjanci ih se najvećim dijelom uspijevaju držati. Gazda ujutro odlazi na merkat i peškariju, tržnicu i ribarnicu, pa kuhinji donosi ono što je zanimljivo, svježe, dnevno. Jednako tako, surađuje se s malim proizvođačima, OPG-ovima kad je riječ o posebno kvalitetnim mliječnim i mesnim proizvodima.
Već nekoliko godina Vodnjanka funkcionira tako da tijekom dana ima a la carte ponudu, a navečer se priprema definirani riblji i mesni meni od četiri slijeda (trenutno 50 odnosno 45 eura). U doba najveće turističke špice obično se radi samo poslijepodne. Inače, u turistički najintenzivnijim mjesecima, srpnju i kolovozu, pokušavamo izbjeći dolaske u Vodnjanku ne bi li izbjegli gužve.
Zato smo pričekali mirniji početak rujna i odlučili se za opušteni riblji ručak pa smo za antipasto uzeli smo hladni morski pjat (15 eura). Riblja pašteta od brancina i kadela, marinirana strijelka i marinirani sardoni s paprikom bili su izvrsni, dok je sardelama na savor, koje su imale dobru konzistenciju za naš ukus, ipak nedostajalo malo kiseline.
Bavette s plodovima mora (16 eura) bile su samo pristojne, jeli smo u Vodnjanci puno boljih, dapače izvrsnih pašta s morskim plodovima. Prvenstveno onih s friškim, cijelim kaneštrelama kojima baza nije bila temeljac. Ovaj su se puta očišćene kaneštrele i vrlo mali gamberi naprosto izgubili, i ne samo vizualno, u prevladavajućem temeljcu od malih rakova, mažineta. Vjerojatno je to još uvijek žrtva ljetne sezone, opterećenosti kuhinje i potrebe da se puno stvari priprema unaprijed. I to je jedan od razloga zbog kojih tijekom špice turističke sezone pomalo izbjegavamo dolaske u Vodnjanku.
Kad smo na popularnoj crnoj ploči primijetili da je u ponudi ne tako česti šargo ili šarag (24 eura) nismo dvojili, uvijek ćemo ga preferirati pred uobičajenom oradom. Lijepa riba bila je jednako lijepo ispečena i poslužena uz ukusnu, ne prekuhanu blitvu (iako više volimo onu još malo življu).
Za kraj smo uzeli tanjur sireva (15 eura). Tvrdi ovčji sir iz Stancije Sia iz Gurana (kojeg u Vodnjanci još malo drže u ulju), Kumparičkin kraće odležali kozji i kravlji Veli Jože bili su ponuđeni uz dvije talijanske mustarde od kruške i jabuke te uz pristojan proizvod kuće, marmeladu od smokava. Uz sir smo pili Martesi‘ komovicu od muškata ruža. Dobar završetak.
Posljednje tri - četiri godine napredovalo se u ponudi vina, u frižideru se drži poprilično zanimljivih i prestižnih vinskih etiketa većinom vrlo prihvatljivih cijena. Vidljivo je to i u ponudi nekoliko maceriranih i biodinamičkih vina, što je pohvalno i ukorak s trendovima. Dobrim je dijelom to zasluga sommeliera Marka Divića.
Vodnjanka je najzanimljivija stvar u gastronomskom smislu u Puli. Ali ipak, u Vodnjanci bi mogli razmišljati i o napretku. Meni je već godinama, neovisno o svemu, bez bitnijih izmjena, posebice kad je riječ o mogućim sezonskim novostima i iznenađenjima. Na tome bi se moglo poraditi. Mesna jela pomalo zaostaju u kreaciji za ribljima, premalo se možda razmišlja o specifičnoj pulskoj gastronomskoj tradiciji koja silom povijesnih prilika nije vezana samo uz Mediteran, što bi također moglo donijeti pomaka. Da ne ulazimo previše u osobne preferencije, ali u Vodnjanci bi ponekad voljeli vidjeti povratak ozbiljnih tripica, jednako kao što nam je žao da se brudetom naziva (dobar) šugo od morskih plodova.