Smješten u zapadnom dijelu šireg središta Vinkovaca, u nekoć pitoresknoj ulici dobrostojećih obiteljskih kuća s kraja 19. stoljeća i prve polovice 20. stoljeća, smjestio se Hostel Plus. Iako se na prvi pogled ne bi moglo reći nešto puno o zgradi, unutrašnjost, a pogotovo dvorište, skriva vrlo zanimljiv i hvale vrijedan koncept.
Hostel funkcionira više od 13 godina, međutim, tek se posljednje tri godine, otkako su vođenje obiteljskog posla preuzeli sestra i brat Lea i Luka Gik, dogodio izniman gastronomski i ugostiteljski iskorak. Unutrašnjost funkcionira kao recepcija i kafić u prednjem dijelu, dok je ograđeni stražnji dio predviđen kao restoranski, uz podrumski prostor, koji također funkcionira kao blagovaonica. Uređenje je suvremeno i eklektično, ali nadamo se da će se u budućnosti unutrašnji restoranski dio ipak malo proširiti, jer ga u gornjem dijelu trenutačno čine jedan stol za četiri i jedan stol za deset osoba, te šank s barskim stolicama.
Kuhinju vodi Lea, dok je Luka zadužen za hostelski dio. Dvorište skriva jednu od najljepših terasa u gradu, s mnogo zelenila, starom kajsijom (da, kajsijom jer u Slavoniji je kajsija toliko uvriježen naziv za marelicu da mnogi misle kako se radi o drugoj voćki) i zaštitom od sunca. Na manje vruć dan svakako bismo ručali vani, ali s obzirom na to da smo za ručak odabrali najtopliji dan u godini zasad, ipak smo se odlučili za klimatiziranu unutrašnjost. Ono što će svaki roditelj posebno cijeniti jest velika igraonica za djecu, koja se nalazi neposredno do unutarnjeg dijela za objedovanje. U njoj djeca mogu besplatno boraviti i skratiti u dječjem svijetu ‘‘beskrajno‘‘ čekanje do dolaska hrane (u prosjeku 10-20 min, ovisno o gužvi i jelu).
Meni je relativno kratak, i čini ga 19 jela i tri deserta. Neka su jela u stalnoj ponudi, neka se mijenjaju na dnevnoj bazi kroz tjedan, gotovo cijeli meni se sezonski mijenja i dorađuje, a uvijek su barem dva jela vegetarijanska. To je, nažalost, još uvijek vrlo rijedak pristup, ali je opet pohvalno jer pokazuje da su svjesni svojih mogućnosti, a rezultat je da ono što rade, rade vrlo dobro! Jelovnik nije klasično podijeljen na predjela, glavna jela, priloge i tako dalje, već prema vrstama glavnih namirnica, ali s obzirom na kratkoću, to nikako ne vidimo kao problem, već osvježenje. Vinsku listu čini tek nekoliko vina, koja se sva toče na čaše (Josić cuvee i nekoliko slavonskih graševina i traminaca), ali i ovdje se može popiti lokalno proizvedeno craft pivo Valens. S obzirom na vrućinu, odlučili smo se na vrlo suh i osvježavajuć pale ale (tu također moramo pohvaliti i činjenicu da postoje ljetna i zimska receptura za pale ale koji proizvodi Valens).
Usluga je iznimno ljubazna, uslužna i opuštena, i odraz je vodstva hostela, koje očito njeguje obiteljski duh i vrlo ugodnu i ležernu atmosferu, pa je naručivanje uvijek užitak, bez obzira jeste li ovdje prvi put ili ste stalni gost.
Odlučili smo se za juhu od celera, kao ‘‘predjelo‘‘ bolognese s junećim raguom i pjenicom od parmezana i fettuccine s pršutom i lisičarkama, dok smo za ‘‘glavno‘‘ jelo odabrali glazirano carsko meso s pireom od batata, pečenim komoračem i kroketima od slanine i satay piletinu (otkošteni pileći zabatak, pire krumpir i blago ljuti umak od kikirikija). Za desert smo naručili cheesecake i urbane činkice. Juha je vrlo brzo stigla na stol, i usprkos vrućem danu, jako nam je odgovarala (za hladnog jesenskog ili zimskog popodneva bila bi pravi melem). Služi se s vrhnjem, krutonima i bučinim uljem te je vrlo ukusna povrtna juha u kojoj je celer vrlo dobro izbalansiran, tako da ne dominira.
Sva tjestenina radi se u kući, tako da su i tagliatelle i fettuccine bile domaće, opet prava rijetkost u gastronomskoj ponudi istočne Hrvatske (ne samo da se ne radi domaća tjestenina, nego su rijetki i restorani koji sami rade tako bazične stvari kao što su njoki). Oba jela bila su izvrsna. Bolognese je dio stalne ponude, i to je jako dobro, jer radi se o jednom od najboljih ragua koji smo probali u Hrvatskoj. Jako lijepo upotpunjava ga pjenica od parmezana i svježi bosiljak. Zajedno s domaćom tjesteninom, radi se o jelu koje komotno može biti i glavni dio obroka. Fettuccine su sezonski dodatak jer će biti na ponudi dok se ne potroši zaliha lisičarki nabranih u šumama oko Vinkovaca. Isto tako, izvrsno jelo u kojem pršut ne dominira, i mesnatost i umami pršuta dodatno naglašavaju punoću okusa lisičarki. Kao i kod bolognesa, da smo manje gladni, ovo jelo bi, uz juhu, bilo sasvim dovoljno da nas zasiti.
Satay piletina je zanimljivo i ukusno jelo, očito prilagođeno lokalnim nepcima, jer je umak dosta blag, a i nismo osjetili marinadu na zabacima. Meso je bilo vrlo sočno i dobro začinjeno, pire kremast i ukusan, kao i umak, a svidio nam se i dodatak tostiranih šnita ciabatte, ali sveukupan dojam ipak je malo nedorečen, jer svi elementi su ukusni, ali nismo sigurni da funkcioniraju kao cjelina. No zato nas je drugo ‘‘glavno‘‘ jelo apsolutno oduševilo. Svi su tanjuri vizualno vrlo lijepi, ali carsko meso bilo je praznik za oči. No i taj dojam tek je blijeda slika doživljaja kušanja jela.
Kao što im ime govori, u kroketima od slanine glavna zvijezda je slanina, te bi, uz umak i prilog, to moglo biti samostalno glavno jelo. Ovako posluženi, uz super hrskave komade svinjske kože, čine fantastičnu i čak konceptualnu podršku osovini tog prekrasnog tanjura, nevjerojatno dobro začinjenom, dimljenom i do raspadanja sporo pečenom komadu carskog mesa. Slatkoća pirea od batata koji je prvo pečen pa onda (čini nam se i uz dodatak mrkve) pasiran, odličan je kontrapunkt snazi mesa i ostalih priloga, a pomažu mu i grilani komorač i kapljice srirache i vrhnja sa srirachom. To je fantastično osmišljeno i izvedeno jelo, koje pokazuje smjer u kojem se mogu spojiti ‘‘tradicionalno‘‘ u smislu svinjetine, kao percipirane glavne namirnice na slavonskim stolovima i suvremene tehnike u pristupu pripremi jela.
Deserti su također vrlo zanimljivi, svaki na svoj način. Većina obroka pripremljenih u Hostelu Plus konzumira se dostavom, međutim, ne možete sva jela naručiti za dostavu, jer Lea sasvim ispravno smatra da se neka jela mogu jedino konzumirati svježa na licu mjesta. Jedno od tih jela je i cheesecake, koji se pripravlja ‘‘tatin‘‘. Nakon otvaranja staklenke dočekuje vas sloj voća pod kojim se nalazi sloj maslacom bogatih mrvljenih keksa i tople karamele, pod kojim se nalazi lagana i osvježavajuća krema od sira. Nakon takvog obroka, savršen desert.
Urbane činkice, pak, gotovo su konceptualan desert, i prije svega namijenjen mlađoj publici ili osobama iznimnog metabolizma, koje pritom planiraju istrčati triatlon: američke palačinke sa slojevima Linolade, domaćeg pekmeza od kajsije, mrvljenih keksa i svježeg voća, uz preljev od čokolade. U Americi vjerojatno tek snack, ali čak i u slatkoljubnoj Slavoniji izazov. Desert je vrlo dobar, ali je iznimno zasitan i preporučujemo ga dijeliti.
Ovaj ručak, uz piće, smo platili 51,6 eura, što je izvrstan omjer uloženog i dobivenog, iako treba imati na umu da su cijene na Istoku ipak osjetno niže u odnosu na Zagreb, obalu da ne spominjemo.
Najtoplije preporučujemo posjet Hostelu Plus, bez obzira jeste li jako ili samo malo gladni, jer standard u pripremi i pristup jelima je takav da bi takva kuhinja bez problema funkcionirala i u puno većim sredinama, s puno ozbiljnijom konkurencijom, a kada tome dodamo sjajnu uslugu i prekrasnu skrivenu terasu, dobivamo gastronomski dragulj koji ima još koju stranicu za brušenje, ali već i sada privlači svojim sjajem. Nadamo se da će se kuhinja pod Leom nastaviti razvijati u smjeru u kojem su krenuli, i svakako ih planiramo opet posjetiti.