Kad ne diše za vrat polusvijetu s one strane zakona, ili ne liječi traume i rastjeruje košmare u obližnjem baru, inspektor Karn svoja mala zadovoljstva pronalazi po gradskim mesnicama, u malim hladnjačama, pod štandovima tržnica. Sit blistavog, bezukusnog mesa iz supermarketa u stiropornim pliticama presvučenim staniolom, uvijek je u potrazi za posebnom, rijetkom robom, svetim gralom karnivorskim. A onda, doma u kuhinji, živi svoj drugi život: uz čašu vina i muziku s gramofona, on kuha i prisjeća se kako je jednom davno, još prije rata, maštao o svom restoranu
Duga svjetla zamrznula su uplašen pogled životinje koja nije imala nikakve šanse. Inspektor Karn, zjenica raširenih noćnom perspektivom, a pogleda suženog i koncentriranog na potjeru, naravno, nije zakočio, ali je odmah učinio nešto što prije nikada ne bi. Ne samo da ne bi, nego nikome ne bi ni oprostio tako nešto. Jer se zna: što god udario autom, a nije čovjek, juriš dalje, zadatak je na prvome mjestu. A on je, odmah nakon tog zapravo laganog udarca, zaustavio terenac na toj turopoljskoj šumskoj cesti, ruke su mu skliznule s volana, a onda je polako izašao, pljunuo u blato i potražio cigaretu u džepu jakne. Možda mu je stvarno vrijeme za penziju. No, iskustvo mu govori da je bjegunce već izgubio, da ih ne može i neće stići. Iza svakog su zavoja, čim bi se cesta izravnala, povećavali razmak. Imali su brži auto, spretnijeg vozača… ili nisu imali što izgubiti. Što bi, uostalom, i on tu mogao izgubiti. Ugled?
Motor je brundao, zora samo što nije grunula, a mladi je kolega sa suvozačkog mjesta u nevjerici gledao što to njegov mentor i sad već bivši uzor upravo radi dok bagra bježi - “vjerojatno smo upravo izgubili svaku mogućnost da ih uhvatimo, pohapsimo i izvedemo pred lice pravde”. Inspektor Ivor Karn je, nakon nekoliko lijenih, suzdržanih koraka, kleknuo pred svjetlom automobilskih farova, kao zdvojni danski kraljević na pozornici, nježno spustivši ruku na toplo krzno. Zatim je divljeg zeca uhvatio za uši i podigao, da bi ga dokrajčio kratkim karate udarcem preko šije. Nesretnik ionako nije imao šanse, bio je teško ozlijeđen. Čagljevi, kojih već i u Turopolju ima kao mačaka, našli bi ga u deset minuta. Zeko je još samo trznuo sretnom šapom, a onda mu je na njušku navrla crvena pjena. Zarumenjelo je i na istoku.
Inspektor Karnivor nije uzoran čovjek, no neka bi njegova moralna načela mlađi kolege, poput ovog junoše kojeg su mu uvalili u školicu, možda trebali barem razmotriti, ako već ne i usvojiti - kad bi ih samo mogli razumjeti. Ali, ni njemu to nije došlo s dvadeset, pomisli pomirljivo. Murija je spora. Gotovo golobrad mladić, budućnost naše policije, koji se ugledao u koga već danas ti klinci gledaju, zinuo je zabezeknuto kad je inspektor zecu džepnim nožićem otvorio vratnu arteriju i pustio ga da iskrvari na cestu pokraj auta. Zatim ga je, osupnut, gledao kako izuva gumenu čizmu, u nju trpa zeca i baca ga na stražnje sjedalo.
- Što ćemo… Što ćete s tim, inspektore?
Učinilo mu se da će malome pozliti, pa mu je spustio ruku na rame, pogledao ga u oči i rekao: - Pojest ćemo ga. Barem je to zaslužio.
Vraćajući se tog ranog jutra prema Zagrebu, njih dvojica više nisu prozborili ni riječ.
***
Nije ga bilo šest mjeseci, i odmah su ga sprašili na teren da ganja sitnu boraniju, uboge švercere. Da se, kao, uhoda, razgiba, vrati u formu… A i nema tko, malo ih je. I još su mu uvalili ovakvog dripca. Istina, na svoju je ruku produljio bolovanje, bio je u nekakvoj krizi, skoro je pregorio. Nikako se nije mogao natjerati da se vrati na posao, pa je malo šmirao… Ni prvi ni zadnji. A sigurno se pročulo i to da su ga mlađi kolege, koji ga nisu poznavali, legitimirali na izlasku iz “Mudraca”, ono kad se morao zagrliti s trešnjevačkom uličnom svjetiljkom baš ispred tog kafića, ispred te kuće u kojoj je susjed Zvonko, dobro ga se sjeća, ispjevao Baladu, a njega je to te večeri baš iznenada ganulo. I sad, nakon tjeskobnog povratka, osjeća kako se na njega više i ne računa. Pa pet je novih u došlo u ured u tih šest mjeseci, a čak su tri ženske! Druga je sad to to priča.
Pa što ako je lovostaj - odbrusi Karn, dok je parkirao kod placa, policijskom vježbeniku koji je guglajući ustanovio da je datum baš nezgodan. Što smo trebali, ostaviti ga strvinarima? Znaš li što na to kaže PETA? Ne, ne mislim na Petu policijsku u Vlaškoj - pojasni mladcu kojem ništa nije bilo jasno - nego na one koji brinu o pravima životinja više nego o pravima ljudi. E, da, People for the Ethical Treatment of Animals. Njihov je službeni stav - iako mi se fućka i za to, samo da se zna - da je etičnije pojesti životinju koju si zgazio nego onu koja je provela život u koncentracijskom logoru i sad, čvrsto zapakirana u prozirnu foliju, čeka u frižideru supermarketa da dušmanima ostaviš lovu za pola njezine guzice. Jer tako se zatvara krug: ovaj će zec dobiti svrhu i poštovanje koje zaslužuje, za razliku od onog rođenog u kavezu, koji ih nikad nije ni imao. Eto. Ali, vidim, ne kužiš ti to - reče klincu koji ga je bijelo gledao, koji je zapravo gledao samo kako da se već jednom rastanu, on i taj grozni tip, legendarni inspektor Karnivor, za kojeg su mu neki rekli da je lagano otišao na kvasinu.
ZEC IZ TERAKOTE S KORJENASTIM POVRĆEM I ŠIROKIM REZANCIMA
Prvo sam odlučio riješiti tu dilemu s marinadom. Nazvao sam Špičeka, iako se nismo čuli otkad više ništa ne pije. Ali, ako se netko u to kuži, to je on. “Halo, Tomek, imam tog divljeg zeca… Moram ga stvarno marinirati cijelu noć, hoće li biti pretvrd ako to malo skratim?” “Pa ne marinira se zeko da bude mekši, nego da mu malo ubiješ taj jaki okus, ne vole to svi”, odgovorio je pravi prijatelj, veliki kuhar, baš onako kako mi je trebalo. Hvala, Tomek, to mi je dovoljno. Moj zec nije bio star, meso mi je izgledalo nježno i odlučio sam ga marinirati dok ne završim toplo predjelo. Na brzinu sam lonac ubacio komade zeca, skupa s krupno narezanim komadima mrkve, peršinova i celerova korijena, luka, češnjaka, lišća lovora i kadulje, grančice ružmarina, klekovih bobica i papra u zrnu.
Sve sam zalio mješavinom frtalj terana, frtalj vinskog octa i pola vode, tako da je zeko bio lijepo pokriven. Ali najbolje da odmah ispričam i što je s njim bilo poslije. Nakon otprilike dva sata izvadio sam ga iz marinade, koju sam sačuvao. Osušio sam meso i zapekao ga sa svih strana u teškoj tavi na mješavini maslinova ulja i maslaca - tako to rade Talijani. Malo sam ga još, kako bih poslije sve lijepo deglazirao, zalio teranom, koji je bio prilično jak pa je još ispalo da sam ga i flambirao. Složio sam potom komade u lijepu seljačku posudu od terakote, ubacio povrće iz marinade, sve to zalio istom tekućinom i poklopio. A sad ono najbolje: susjed Siniša iz rodnog je Visokog, iz Bosne, dovukao smoker, zapravo crnu limenu bačvu s dimnjakom koju je, dok se meso mariniralo, potpalio i sad spremna čeka u dvorištu da nam posluži kao pećnica za našeg zeca.
Najbolje je to što ne troši puno drva, a temperatura se može lijepo kontrolirati. Nakon malo više od dva i pol sata na 170 stupnjeva izvadio sam posudu, otklopio je i vratio u vatru da se još malo dopeče. Izvrsnog, sočnog zeca poslužio sam sa svim tim povrćem i vrlo tamnim umakom uz široke rezance. Marici, koja nikad prije nije jela divljeg zeca, oči su se zacaklile. Nadam se, barem jedno oko ne od terana, nego od ganuća mojim kulinarskim umijećem.
***
Kad smo kod kvasine, trebat će mi i to, doma više nemam otkad sam je potrošio na obloge za natučene zglobove. Nekad, kad bih opalio tipa, trebao bi mi eventualno flaster, a sad skoro da moram u toplice na rehabilitaciju.
Kupio sam grincajg, a onda i kvasinu, stručak ružmarina i majčine dušice. Kadulje ima u vrtu iza kuće, susjeda Marica ju je posadila, greškom - mislila je da je lavanda. Imam i crnog vina, Elvis mi je iz Istre poslao odličan teran. Ovaj će zec dobiti kraljevski tretman. Trebam ga samo prvo oderati, jedino me to malo muči, kuhati znam. Ma i to ću nekako, vidio sam kako se to radi, doduše s janjcem, ali sve je to isto - pomisli inspektor Karnivor vadeći, poput mađioničara, zeca iz gumene čizme i spuštajući ga na rebrasti rostfraj do sudopera. Čak i mrtav, bio je lijep, svijetlo smeđe, gotovo žućkaste meke dlake. Oči su mu još bile otvorene i, začudo, još uvijek bistre. Mora to učiniti što prije.
Svi stanari već su otišli na posao, čim sam imao gdje parkirati, a onaj student još sigurno spava. Kao i susjeda Marica, uostalom - računao je inspektor Karnivor. - Najbolje da ga oderem u dvorištu, iza kuće, tamo je ona štanga za klofanje tepiha, koju više nitko ne koristi. Ovaj mali koji je noćas bio sa mnom na terenu sigurno ne zna ni što je klofer. Možda da ga je mama koji put naklofala, kao mene moja…
Vezao sam zecu stražnje noge špagom i objesio ga o željezni okvir. Zatim sam zarezao krzno oko šapa, odmah ispod špage, pa okomito prema dolje. Oštrim džepnim nožem, onim istim kojim sam mu pustio krv, odvajao sam krzno od još toplog mesa sve do stražnjeg međunožja, malo sam prtljao kako bih ga razrezao između, da bih ustanovio kako je riječ o zečiću, a ne o zečici, pa sam i to mučki, muški riješio. Sve je dalje išlo lakše - jednostavno sam svukao zecu krzno preko glave, kao da izvrćem čarapu.
Sad je još samo trebalo izvaditi utrobu, pa sam i to nekako obavio. Sačuvao sam iznutrice, odnosno bacio sve osim jetrica, želuca, srca i plućica - toga je bila jedva šaka, ali već su mi na um počele padati razne ideje. Ipak, iznenadilo me kako je zec, ovakav oderan, bio malen.
S gramofona je, prigodno, pulsirao dramatični tango ritam jedne od najljepših pjesama svih vremena, na kojem je plovio hipnotički glas velike Grace Slick: “White Rabbit” Jefferson Airplanea. Znam, naravno, iako sam to naučio tek poslije, da je “rabbit” kunić, a ne zec, koji je “hare”. I da su to dvije različite životinje. Zato, kad vam netko servira kunića pod zeca, smatrajte to podvalom. Ovaj moj zec je prava divljač, tamnijeg je mesa, a kunić, čak i ako je divlji, sličniji je domaćem nego zecu. Ali, kakva je to galama?!
- Ivore! Ivoreee! - vikala je susjeda Marica pod prozorom kao da joj netko čupa viklere iz kose. - Neki manijak je objesio krepanu mačku na klof-štangu u dvorištu. Poduzmi nešto, ti si policajac!
Dok sam se stubištem spuštao u dvorište, nisam mogao skinuti osmijeh s lica. Marica je zečje krzno zamijenila krepanom mačkom. Žene! A ja krzno nisam htio baciti nego učiniti nešto s njim, možda baš za nju - neki novčanik, privjesak za ključeve, jer čisto sumnjam da tu ima dovoljno krzna za neki damski muf. Samo još trebam naučiti kako se to radi, valjda se ta koža prvo nasoli…
- Ti nisi normalan, pa nismo neandertalci! - rekla mi je kad sam joj objasnio. - Ne misliš ga valjda još i skuhati, pa budeš se otrovao, tko zna kakve sve boleštine i nametnici vladaju u njegovom čoporu.
Trebalo mi je dosta da je umirim. Okej, odustajem od krznenog suvenira - ali nema boljeg mesa. Prvo, to je friška zečetina, svježija ne može biti; drugo, meso je odmah otkrvljeno pa neće biti ni gorko ni prežestoko; treće, potpuno se prirodno hranio taj zec, nema tu ni aditiva ni antibiotika… Tu je malo popustila, jer je alergična na penicilin. A kad sam joj još rekao da ću ga prvo marinirati u teranu, onom istom kojeg mi je pola već popila, pa tek onda dugo kuhati, tako da nema šanse da bilo kakva trihineloza preživi…
Vidiš, Marice, ljudi su bili puno zdraviji kad su se ovako hranili - otpočeo sam svoju umnu besjedu dok sam tranširao zeca i pripremao ga za marinadu. - Nije bilo svih tih alergija, dijabetesa, karcinoma, autoimunih bolesti, čak ni Alzheimera, a čisto sumnjam i da ih je mučila savjest, čak ni nesanica… Ljudi su nekoć jeli manje mesa, a to što su jeli bilo je zdravo. Ali onda smo sve pokvarili, pa sad plaćamo za kilu karfiola više nego za kilu svinjetine, koja ionako ništa ne valja. - Malo sam se začudio vlastitim prijetvornim riječima, jer meso, kakvo god bilo, cijenim više od bilo kojeg povrća, ali išla mi je ova propovijed pa sam hrabro nastavio: - A divljač, recimo ovaj naš zec, još je zapravo jedino što vrijedi. To je jedina održiva hrana, kad već svi pričaju o održivosti…
- Ali, ja sam gladna - zijevnula je s kauča trošeći nemilice moj teran - a ti tek to misliš marinirati… Koliko, dva sata, tri?
Uh, u receptima piše 12, najbolje preko noći - pomislio sam. Sjetio sam se one šake iznutrica, smislit ću nešto na brzinu, samo da potopim ovog zeca dok još ima terana. S gramofona, Grace Slick je inzistirala: “Don’t You Want Somebody to Love…”
ZA NJU: brusketa od domaćeg kruha sa zečjim jetricama, tostiranom kaduljom i cvjetićima cikorije
ZA MENE: zečje srce, plućica i želuček s pancetom, majčinom dušicom, kremom od češnjaka i svježim čilijem
SAVJET VIŠE: Kad dulje pirjate iznutrice, obavezno ubacite cijele češnjeve češnjaka, od kojeg ćete dobiti finu kremu
Sve dosadašnje nastavke gastro-krimića Inspektor Karnivor i recepte pronaći ćete ovdje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....